Tužno sjećanje na pad Vukovara

Pjesnikinja Slavica Sarkotić Vukovaru poklonila pjesmu Torba iz vukovarske kolone

Hrvatska se ovih dana tužno sjeća pada grada heroja – Vukovara kada je 2. studenog prije 19 godina okupacijom naselja Lužac započeo  i slom tromjesečne obrane. Agresorska je vojska tada  uspjela razdvojiti Vukovar od četvrti Borovo naselje da bi 18. studenog 1991. godine u potpunosti slomili obranu Vukovara nakon čega je grad je pao u ruke okupatora. Nažalost još uvijek, niti 19 godina nakon rata, Vukovarci nisu pronašli i pokopali sve svoje mrtve.
Baš kao i u ostatku Hrvatske i ovdašnja će Udruga hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata – Temeljni ogranak Galdovo organizirati polaganje vijenaca i paljenje svijeća za poginule hrvatske branitelje s područja Galdova kod spomen obilježja (pokraj mjesnog doma) u četvrtak, 18. studenoga 2010. godine s početkom u 10 sati, a u crkvi sv. Josipa Radnika u Galdovu bit će služena sveta misa za sve poginule hrvatske branitelje i civilne žrtve Domovinskog rata iz Vukovara. U ime Sisačko-moslavačke županije vijenac će položiti i svijeću zapaliti zamjenik županice Andrija Rudić i potpredsjednik Županijske skupštine Marijo Moštak.
I sisačka pjesnikinja Slavica Sarkotić ispunjavajući svoje obećanje od prije tri godine da će svake godine u studenom napisati barem jednu pjesmu za Vukovar, ovog je mjeseca Vukovaru poklonila pjesmu: Torba iz vukovarske kolone
TORBA IZ VUKOVARSKE KOLONE

Jesenskog dana punog izmaglice
Nebo je načas zadržalo kišu
U jednoj koloni unezvjerenih ljudi
Među rukama nemirnim i kaputima izgužvanim
Na brzinu obučenim
Klatila se na pola metra iznad zemlje
Jedna obična sivosmeđa ženska torba
S dugačkom ručkom

Kolona se kretala poput gusjenice
Kroz mrtvi grad
Mimo oslijepljenih kuća
I osakaćenog drveća
Pa na polje, izrovanim putom
Kamera je neumoljivo snimala bijedu
Nebo je oklijevalo
Pustiti kišu
Bilo je teško gledati u lica
Obilježena pečatom boli i bljedilom podruma
Lakše je bilo gledati u torbu

Torba je visjela preko ruke jedne žene
Jedan pas u bijegu ju je gurnuo njuškom
A jedan vojnik kundakom puške
Uspomene skrivene u torbi nisu se pomakle
Ne postoji kundak koji može ubiti uspomene
U polju su sa stabljika kukuruza
Visjeli klipovi
Koje nitko nije stigao pobrati

Vrijeme kao vrijeme
Nikada ne staje i ne osvrće se
Pa i ljudi, mnogo je njih
Potisnulo  te dane iz sjećanja
Novi je studeni i nove kiše padaju
Tko zna gdje su ljudi čiji su životi stali
U zavežljaj koji su nosili u ruci
Zanima me gdje li je danas
zabrinuta žena bez frizure
i njena obična sivosmeđa torba
iz tužne vukovarske kolone

Slavica Sarkotić, studeni 2010.