Kolumna mr.sc. Bore Mioča pod nazivom “S onu stranu pameti”
Svi cijene odlučne i hrabre!
Hrabrost je vrlina koja se stekne rođenjem. Biti hrabar ne znači jurišati na “bunker” razgolićenih prsa. Nije hrabrost niti bacati “bombe” na sve što se kreće i govori.
To svakako nije izgubiti posao “lošim” pisanjem o zbivanjima u svom gradu. Pod taj nazivnik se ne može svesti niti dizanje ruku u suprotnom smjeru samo radi neslaganja s donedavno bliskim partijskim drugom.
Osnova hrabrosti je jaka i stabilna želja za ispunjavanjem svoje obaveze u prkos velikim preprekama, opasnostima i teškoćama.
Hrabar čovjek se osjeća sposobnim i ima dovoljno samo pouzdanja riskirati nešto. Hrabrost daje snagu i ustrajnost za prevladavanje teškoća, hrabrost nije poricanje straha, ni odsutnost straha, to je odluka učiniti ono što je potrebno unatoč osjećaju straha.
Ništa se veliko ne događa bez odlučnosti i spremnosti na odricanje.
Eto kad sve to znamo, postavlja se samo jedno pitanje kuda ova naša Sisačka priča vodi?
Odgovore pronađite ovog puta sami. No za one koji nisu pročitali par mudrih:
Grupa putnika došla je do podnožja visoke planine na čijem je vrhu, kako kažu, bilo neprocjenjivo blago. Željni da dođu do njega tražili su put kojim bi se mogli popeti. Brzo su otkrili da postoje mnoge staze prema vrhu. Na početku svake staze domoroci su tvrdili da je baš ta staza najbolja i zapravo jedina kojom se može doći do vrha.
To je putnike zbunilo jer nisu znali kome vjerovati. Nekoliko odvažnijih ipak je krenulo uzbrdo i uskoro su stigli do visoravni s koje se nazirao vrh. Čuli su kako ih neko doziva s vrha planine. Glas je jedva dopirao do njih, ali je bio razgovijetan. Požurili su nazad do svojih drugova i rekli im da ne brinu jer poruka glasi: “Sve staze vode do vrha.”
Svi su bili oduševljeni i krenuli su podnožjem planine govoreći raznim grupama domorodaca kako svaka staza vodi do vrha, a ne samo njihova. Neki su tu vijest primali s odbojnošću, a neki radosno, no putnici su nastavljali putovati oko planine noseći svima radosnu vijest. No usprkos toj spoznaji niko se od njih nije pokušao popeti do vrha.
Zapravo oni koji su prenijeli poruku s vrha planine čuli su samo njen prvi dio (Sve staze vode do vrha), a drugi dio koji su prečuli bio je:
“Popnite se jednom od ovih staza.”
Prije mnogo godina američki psiholog Walter Mischel proveo je pokus na djeci predškolske dobi. Okupio je skupinu četverogodišnjaka oko stola na kojem su se nalazili kolačići od sljeza. Psiholog im je rekao da na nekoliko minuta mora otići iz prostorije. Ako budu mogli pričekati da se vrati, dat će im po dva kolačića. Ako pak ne budu mogli pričekati, u tom slučaju mogu dobiti samo po jedan kolačić. Jedan kolačić odmah ili dva kolačića malo kasnije. Takav je bio dogovor. Potom je otišao. Što su djeca učinila? Nekoliko „klinaca“ nije moglo odoljeti pa su pojeli svoj kolačić čim je psiholog otišao iz sobe. Neki su pak izdržali nekoliko minuta i tek tada odustali i pojeli svoj kolačić. Drugi su njuškali svoje kolačiće. Jedno je dijete čak počelo lizati kolačić od sljeza. No, nekoliko je klinaca čvrsto odlučilo odoljeti iskušenju i pričekati. Stoga su prstima prekrivali oči, spuštali glavu, pjevali sami sebi, igrali igrice, skrivali se u kutu ili čak pokušavali zaspati. Kad se psiholog vratio, onima koji su izdržali dao je njihova dva pošteno zarađena kolačića od sljeza.
Zanimljivo je kako je istraživač potom pratio živote svakog od te djece sve do kraja srednje škole. Primijetio je da su oni koji su odoljeli iskušenju pojesti kolačić daleko bolje uspjeli u životu od onih koji nisu mogli čekati. Bolje su se prilagođavali, imali su više samopouzdanja, bili su popularniji i pouzdaniji. Također su imali i mnogo bolji uspjeh u školi.
Eto, pa sad Vi budite neodlučni i kukavice?!
Zdravi i veseli bili.
mr.sc. Boro Mioč, dipl.ing.