Razgovor s glumcem Alenom Liverićem
Četiri mjeseca nakon premijernog prikazivanja filma Ničiji sin, Arsena Antona Ostojića u sisačkom kinu Doma kulture Kristalna kocka vedrine, ovaj je film protekle srijede imao i svoju premijeru u Art-kinu Croatia u Rijeci, rodnom gradu glavnoga glumca, Alena Liverića. Film je jučer prikazan i u Splitu, nakon čega je krenuo i u kino distribuciju po Hrvatskoj. To nas je navelo da se upustimo u razgovor sa Zlatnom arenom nagrađenim glumcem, Alenom Liverićem, kojem je podjednako dobro sklona i kritika i publika.
Još za premijernog prikazivanja filma u Sisku rekli ste mi da pomno birate uloge. Koliko je bitno jedno takvo pažljivo biranje uloga za izgradnju imidža glumca?
Naravno da to ovisi od osobe do osobe i čak mislim da i nije radi imidža, već imaš to u sebi ili ne. Naime, ako ti je stalo da radiš nešto kvalitetno onda ćeš to i raditi. Iako sam se znao pojaviti ponegdje kao gost glumac, što mi se činilo vrlo simpatičnim, osobno volim razmisliti u što ulazim i nije mi baš u interesu biti u svemu prisutan. Mala smo država, vrlo brzo se potrošimo i smatram da treba biti vrlo oprezan.
Oni koji Vas prate, odnosno prate film, znaju da Ničiji sin nije vaš prvi filmski uradak, iako, složit ćete se sigurno, najznačajniji sigurno jest. S Ostojićem ste surađivali i ranije, na Transatlanticu, nakon čega se on, kako sam tvrdi, uvjerio u vaše izvrsne glumačke sposobnosti. Sada se nameće pitanje što je vas privuklo da scenariju Mate Matišića i redatelju Ostojiću kažete: Da. ?
Moram priznati da sam nakon filma Ta divna splitska noć poželio raditi s Arsenom, što se eto i dogodilo. Kad sam pročitao scenarij za Ničijeg sina, zaintrigirao me, jer je to neka sublimacija hrvatsko – srpskog odnosa, ali i uvijek nekakav tabu. Na koncu kad se i započne razgovor, on povlači za sobom rasprave i svađe. Film je, mislim, vrlo realan, prilagođen ovom dobu i u smislu invalida Domovinskog rata, njihova stanja, razočaranja, pa me cijela ta, doista jaka, pa i provokativna priča povukla. Zato sam pristao.
Osluhivala sam reakciju publike koja je odasvud bila pozitivna, jedan od komentara bio je da ne čudi što ste dobili Zlatnu arenu. Što ta nagrada znači vama, mijenja li štogod u karijeri, donosi li filmske ponude?
Lijepo je dobiti Zlatnu arenu, dokaz je i potvrda da si napravio posao. Međutim, ja se ne nadam sad nekom velikom uspjehu u smislu da ću neprestance dobivati uloge. Nagrade se zaborave, opet ulazimo u kolotečinu i ja sam iznova u Rijeci. Volio bih, doduše, da nakon te Arene sve krene putem filma, da mi se uloge nude, da snimam filmove. 
Evo, spomenuli ste Rijeku, pa ćemo napomenuti da ste stalni član HNK Ivan pl. Zajc. Je li teatar ili ipak film veća ljubav i može li se uopće to uspoređivati?
Pa, u teatru sam ja jako dugo, jer nam se omogućava glumiti već nakon druge godine studija. U zadnjih sedam, osam godina to se intenziviralo. To, međutim, iziskuje i pauzu, jer je prilično naporno u jednom gradu stalno nositi repertoar i stalno biti drugačiji, a zadatak glumca i je, uostalom, da se mijenja iz uloge u ulogu, što iscrpljuje. S druge strane, moj davni san je uvijek bio film, a kako sam živio u Rijeci manjkalo je ponuda. Tako da kad bi se morao odlučivati, odlučio bih se zasigurno za film, premda, da me se krivo ne shvati, volim teatar. On je nešto sasvim drugo. Teatar je trenutna energija, nema vraćanja. To je prostor u kojem se doista ne štedim, dajem se do kraja.
Obratila sam pažnju na jednu rečenicu, kad kažete da taj ulazak iz uloge u ulogu dosta iscrpljuje. Otkrite nam, na koncu ovog razgovora, postoji li i koji način vaše relaksacije?
Da uopće ne pričam o teatru onog trenutka kad izađem iz kazališta, jer moje društvo čine ljudi koji nemaju veze s teatrom i tom vrstom umjetnosti. Osim toga, posebno me veseli druženje s moje dvije kćeri i moje obiteljsko okruženje, pa se na sve brzo zaboravi…
Nama predstoji tek zainteresiranim Siščanima, ljubiteljima filmske umjetnosti, naglasiti da će film Ničiji sin, koji se uvelike snimao na lokacijama Siska, iznova moći pogledati u veljači u domaćem nam kinu.
