Kao što smo konstatirali u prethodnim tekstovima iz ovog serijala Sisak se danas nalazi u svojevrsnoj urbanističkoj i prostorno-planskoj zamki, razapet između slavne, ali ekološki opterećene industrijske prošlosti i kaotične sadašnjosti u kojoj se promašene političke odluke sudaraju s interesima privatnog kapitala.
Javni prostor grada, koji je desetljećima disao u ritmu tvorničkih dimnjaka Željezare, Rafinerije i Herbosa, danas proživljava novu, suptilniju vrstu okupacije. Stari prostorni planovi, krojeni po mjeri teške industrije koje više nema, stvorili su savršen pravni i prostorni vakuum. Linijom manjeg otpora, taj su prostor spremno dočekale i zauzele tvrtke koje se bave zbrinjavanjem, skladištenjem i obradom otpada, pretvarajući grad u neželjeni nacionalni depo.
U vrijeme socijalističke ekspanzije, baratanje opasnim materijalima i nusproizvodima unutar industrijskih zona smatralo se popratnim dijelom proizvodnog procesa. Željezara, Radonja i drugi obrađivali su vlastiti otpad, ili koristili otpadnu sirovinu u svojoj proizvodnji i unutar svojih tehnoloških procesa, a prostorni su planovi takvu namjenu dopuštali isključivo kao sporednu fazu rada. No, gašenjem tih giganata, pravne odredbe su u tim prostornim planovima ostale nepromijenjene. Privatni poduzetnici prepoznali su priliku: kupili su jeftina zemljišta s važećim „teškim” industrijskim prostornim namjenama i pokrenuli biznise kojima je primarna i jedina djelatnost dovoz i obrada neopasnog i opasnog otpada. Javna vlast i politika, s izgovorom vezanih ruku zbog naslijeđene dokumentacije, ali i uz određene poticaje, dopustila je da se industrija otpada uvuče u nekadašnje industrijske zone. U kojima je industrije sve manje, ali sve je manje tu i prostora za neku novu industriju i proizvodnju.
Da strateško planiranje u Sisku boluje od kroničnog odsustva dugoročne vizije, ali pomalo i zdravog razuma, zorno pokazuju dva recentna primjera u kojima su ranjive skupine i elitni projekti svjesno gurnuti uz ogradu zone otpada.
Sisačko-moslavačka županija tako je na samom rubu Južne industrijske zone, u Capragu, izgradila i otvorila u listopadu 2025. novi Odjel Doma za starije osobe.
Dovesti osjetljivu populaciju treće životne dobi u neposredno susjedstvo aktivnih pogona koji legalno operiraju s otpadnim metalima, plastikom i potencijalno toksičnim tvarima, predstavlja neshvatljiv urbanistički promašaj. No, čini se da se toj zgradi pod hitno morala naći neka namjena.
Naime, u Dom se prenamijenila zgrada koja je bila sjedište tvrtke IRI Sisak u Ulici braće Kaurića 10. Nekoć dio Željezare Sisak, kasnije se odvojila od matice i postala zasebno društvo. Zgrada doslovce dijeli ogradu sa Južnom industrijskom zonom, ali se nalazi van nje. Tvrtka IRI Sisak je uredsku zgradu prodala i otišla u likvidaciju, a zgrada je prešla u vlasništvo tvrtke H.E.L.P. Graditeljstvo d.o.o. Sisak. Dugo vremena oglašena za prodaju ili najam na oglasniku Njuškalo, zgrada nije nalazila kupca pa je ponuda o kupnji, kao i lobiranje za tu opciju, stigla do Županije još u vrijeme bivšeg župana Ive Žinića, no odluka o kupnji realizirana je za vrijeme sadašnjeg župana Ivana Celjaka.
Županijska skupština donosi odluku u studenome 2022. o kupnji zgrade za 1,95 milijuna kuna te se odlučuje tipičnu uredsku zgradu prenamijeniti u Dom za starije. Suočeni s gabaritima zgrade, koja izvorno nije imala drugu namjenu osim uredske, projektanti umjesto naajvljenih 70 do 100 korisnika, uspijevaju „nagurati“ 56 korisnika u 28 soba. Na svakom od tri kata je isprojektirano po desetak soba, a na svakom katu na deset soba je po dva muška i dva ženska wc-a, koja, po mišljenju nekih korisnika na društvenim mrežama, nisu adekvatno ni opremljena. Projektanti drugačije nisu mogli pomiriti gabarite zgrade i isplativi broj korisnika. Tako je zgrada ispala vrlo lijepa i moderna, ali relativno prostorno nekomforna jer su njeni gabariti prvenstveno bili namijenjeni uredima.
Zanimljivo je da je na javnom natječaju posao gradnje i preuređenja zgrade u Dom za starije dobiva tvrtka koja je zgradu i prodala Županiji – H.E.L.P. Graditeljstvo d.o.o. Sisak za 2,447 milijuna eura (s PDV-om). Oni su u konačnici zgradu morali srušiti, i izgraditi novu u gabaritima postojeće, no uz neizmjenjeni osnovni projekt rasporeda soba po katovima. Rušenje je uslijedilo jer se nitko nije sjetio, prije projekta, provjeriti kakvi su temelji zgrade i temeljno tlo ispod zgrade.
Iako su u vrijeme gradnje iz županije rekli kako „Sav trošak (tih dodatnih radova op.a.) ide na teret izvođača s obzirom na to da se radi o sistemu ‘ključ u ruke’ na temelju postupka javne nabave u kojem je izvođač izabran kao najpovoljniji između osam izvođača.” to nije ispalo točno te je prema podacima iz dokumentacije, za dodatne radove isplaćeno 199.483,06 eura + PDV. Toliko je, naime, aneksom ugovora krajem 2025. u konačnici povećana cijena ugovorenih radova.
No, to nije glavni problem te zgrade u kontekstu ovog teksta. Glavni problem je što je 56 starijih stanovnika, sa zdravstvenim rizicima koji dolaze uz tu dob, dovedeno u zgradu koja dijeli ogradu sa Južnom industrijskom zonom, a u kojoj je, po prostornom planu, moguće obrađivati i opasni i neopasni otpad. Iako je u samoj zoni najbliža Domu za starije „neopasna“ zgrada Uprave nekadašnje Željezare, samo nekoliko stotina metara dalje nalazi se čestica 1841/7 na kojoj dozvolu za neopasni otpad ima tvrtka 3 MP RECIKLIRANJE d.o.o. iz Petrinje.
Iako na toj parceli za sada nema ništa, sama činjenica da postoji dozvola za otpad za područje tik uz dom za umirovljenike, čija populacija predstavlja kronične bolesnike, svjedoči o potpunom urbanističkom kaosu i nerazmišljanju.
A još su im bliže druge prazne parcele koje posjeduju neke druge tvrtke i koje imaju tko zna kakav naum za njih.
Još veći apsurd razotkrio se na projektu Termi Jodno, lječilišnog i wellness kompleksa vrijednog gotovo 30 milijuna eura.
Luksuzni projekt koji se zove Jodno samo po lokaciji, dok jodnu termalnu vodu neće koristiti, trebao je transformirati Sisak u medicinsko-turističko središte te je lociran tik uz bivši tvornički krug Radonje (kasnije Herbosa), prostor gdje se tvrtka Kemokop sada bavi zbrinjavanjem i obradom neopasnog otpada. Kemokop dio te svoje zemlje, koju je kupio u stečajnom postupku nekadašnjeg Herbosa, iznajmljuje i tvrtkama Remondis Medison te MC ČIŠĆENJE d.o.o., koje za tu lokaciju imaju dozvole za obradu opasnog otpada. Po zakonu dozvole za neopasni otpad daje Županija, a za opasni Ministarstvo zaštite okoliša i zelene tranzicije.
Dakle, luksuzni kompleks Welness i spa centra Jodno, sa unutarnjim bazenima uključujući bazen s toboganom, smješta se tik uz ogradu tvrtki koje možda i desetak metara od njih obrađuju i po prostornom planu mogu obrađivati, opasni i neopasni otpad.
Unutar lokalnih političkih kuloara postojala je teorija kako će županija gradnjom luksuznog spa centra izvršiti vizualni i moralni pritisak na vlasnike Kemokopa te ih time prisiliti na prodaju zemljišta i odlazak sa ove lokacije. Iako apsolutno nikakav utjecaj na njih nije imala činjenica da su se odlučili, kupnjom zemlje, baviti otpadom u susjedstvu jednog bolničkog odjela koji djeluje na lokaciji jodno.
No, gradnja nove zgrade i nove infrastrukture u nečijem susjedstvu čini baš suprotno. Jer u ekonomiji nekretnina i klasičnom urbanizmu pravila su neumoljiva – takav potez postiže upravo suprotan efekt. Ulaganjem milijuna eura javnog novca u komunalnu infrastrukturu, bazene i spa u kojem kvadrat pločica, po troškovniku, košta i nekoliko stotina eura, vlasti bi automatski podigle tržišnu vrijednost svih okolnih parcela, pa tako i onih zagađenih otpadom, pa tako i vrijednost susjednih parcela u vlasništvu Kemokopa. Tako da bi namjera Grada i Županije da, eventualno, kupe prostor od Kemokopa, s gradnjom SPA na njima susjednoj parceli, njihovu zemlju samo poskupjelo. Kao što je to učinio ranije Grad Sisak, uređenjem „rekreacijskog područja“ u neposrednoj blizini Kemokopa.
„Urbanizacijom i dovođenjem elitnog sadržaja, to zemljište u očima sudskih vještaka za nekretnine više nije samo industrijska zemlja, nego građevinska parcela prve kategorije s golemim komercijalnim potencijalom. Vlasnik otpada sada drži zlatnu koku jer mu županija u susjedstvu gradi infrastrukturu (ceste, optiku, vodovod visoke propusnosti, bazene). Cijela teorija o tome da će se privatnika „istjerati” vizualnim uljepšavanjem susjedstva je promašena jer privatni kapital ne mari za estetiku – oni gledaju papire i dozvole. Dok god prostorni plan dopušta otpad, a javni novac pumpa vrijednost mikrolokacije, ova tvrtka za otpad trlja ruke jer im cijena vlastitog kvadrata raste na račun poreznih obveznika.“ – rekao nam je jedan građevinski vještak.
Privatni biznis s otpadom na području bivše Radonje time zapravo dobiva snažan vjetar u leđa; njihovo zemljište više nije neka bezvrijedna industrijska rupa, već skupocjena građevinska parcela u blizini luksuznog SPA centra, za čiji će eventualni otkup javni sektor morati platiti basnoslovne, milijunske odštete.
Konačni slom ove opasne strategije „gradit ćemo pa što bude” dogodio se u listopadu 2026. godine, kada su bageri izvođača radova na gradilištu Termi Jodno iskopali ilegalno odlagalište povijesnog otpada s alarmantno visokim koncentracijama žive. Potvrđene su tako priče radnika i javni pogovor o tome da su u grabu, koja se nekoć nalazila točno na mjestu gdje se sada gradi Terme Jodno, nekoć ubacivao otpad iz Radonje. Da stvar bude gora, dokumentacija potvrđuje da su barem voditelji projekta u Županiji, kroz rezultate, u pripremi projekta, naručenih geomehaničkih ispitivanja probnih bušotina na gradilištu, morali znati za postojanje zakopanog plastičnog i građevinskog otpada i prije nego što su bageri službeno uvedeni u posao. Županija se nemušto pokušala izvući od toga da nitko ništa nije znao niti je mogao znati, ali su ih demantirale i državne ustanove.
Na to ukazuje i sam glavni projekt gradnje SPA centra koji je, temeljem upravo geomehaničkog elaborata, za planirano područje gradnje, onakvo kakvo je, dao i posebne uvjete u pogledu temeljenja zbog većeg slijeganja tla i smanjene njegove čvrstoće. Projekt stoga predviđa i potencijalno iskopavanje zemlje s površine gradilišta, njegovu zamjenu šljunkom u određenim slojevima te sabijanje kako bi tlo dobilo potrebnu čvrstoću za gradnju reprezentativnog objekta na njemu, uz dodavanje geotekstila koji bi spriječio prodor utvrđenih podzemnih voda na tom području.
No, zbog pronađenog otpada, što zbog povijesti lokacije mnogima nije iznenađenje, kao i što zbog geomehaničkog elaborata nekima ne bi trebalo biti iznenađenje, radovi su sada zaustavljeni. Očevid po nalogu Državnog odvjetništva je trajao desetak dana, a suživot elitnog turizma i opasnog otpada je na čekanju. Rezultati očevida odlučit će njegovu daljnju sudbinu.
Autor: Danijel Prerad
Dozvoljeno prenošenje sadržaja uz objavu izvora i autora.
(Članak je napisan uz financijsku potporu Agencije za medije temeljem Programa poticanja novinarske izvrsnosti)
