U Gradsku galeriju Striegl stižu djela koja se nalaze u vrhunskim dometima hrvatske i svjetske umjetnost. Ovaj put Gradska galerija Striegl predstavlja izložbu trojice autora: Slavka Kopača, Slavka Šohaja i Slave Striegla.
Tri velika imena i imenjaka hrvatske povijesti slikarstva, većim dijelom druge polovice 20. stoljeća, koji nikada do sada nisu stavljeni u zajednički kontekst niti povijesno-umjetničkih, kritičkih komparacija niti onih izložbenih, a ova izložba potvrđuje da nije samo ime što ih povezuje.
Izložba je rezultat suradnje Moderne galerije i Gradske galerije Striegl.
Autorice i kustosice izložbe su Lada Bošnjak Velagić i Alma Trauber.
Otvorenje izložbe održat će se u petak, 8. studenog u 19 sati u Gradskoj galeriji Striegl.
Završna izložba u godini obilježavanja 100. obljetnice rođenja Slave Striegla u Sisku
Programska godina Gradske galerije Striegl tijekom 2019. godine u znaku je obilježavanja 100. obljetnice rođenja Slave Striegla i u tom znaku nastojali smo iz različitih rakursa iznova pozicionirati i interpretirati Strieglov opus i umjetničku ostavštinu kao i ukazati na nova saznanja o njegovom mjestu u hrvatskoj povijesti umjetnosti.
I dalje je premalo poznat podatak da je, između tek rijetkih muzejskih institucija koje u svom fundusu čuvaju djela Slave Striegla, jedna od njih upravo Moderna galerija u Zagrebu. Obzirom da se u fundusu Moderne galerije čuvaju i djela Slavka Kopača i Slavka Šohaja, a veliki je broj njihovih djela, uz otkup, u fundus pristigao i donacijom umjetnika, cilj nam je ovom izložbom uspostaviti paralele značaja takvih donacija umjetnika koje u sebi sažimaju relevantne dijelove pojedinih umjetničkih opusa, kao što je ovdje slučaj s opusima Kopača, Striegla i Šohaja. S druge strane, iduća poveznica seže u formativne godine akademskih iskustava, gdje su sva trojica bili pod mentorskim utjecajem i ”usmjerenjem” Vladimira Becića, Ljube Babića, Krste Hegedušića kao i interpretatori europskih slikarskih stremljenja prve polovice 20. stoljeća: Picasso, Cezanne, Matisse, Art brut te je spomen profesora/mentora/majstora u njihovim profesionalnim biografijama gotovo neizostavan, kako po evidentnosti partikularnih utjecaja, tako i po bijegu od istog, kao što je to slučaj kod sve trojice.
I Šohajevo i Kopačevo i Strieglovo slikarstvo u kontekstu ove izložbe predstavljeno je kroz sasvim iznenađujuće analogije i dodirne točke.
Sva trojica su bili specifična ”bića samosti” slikarske scene, samozatajnih i intimističkih umjetničkih prosedea za koje bismo mogli reći: (…) jedni žive tako da svijet samo misle; drugi, pak, tako da ga samo osjećaju (…)
