HSP AS reagirao je na obavijesni razgovor na kojeg je u Policijsku upravu Zagrebačku u ponedjeljak bio pozvan Ivan Bobetko, predsjednik Kriznog stožera za Sisak i Baniju u ljeto 1991.
“Odavna je jasno kako pravo i pravda ne dijele isto značenje, no za Siščane ovi pojmovi imaju izrazito mučno značenje. Grad zahvaćen ratnim vihorom, koji je na prvoj crti bojišnice branio Zagreb i Hrvatsku, može se pohvaliti nekažnjavanjem niti jednog od glavnih aktera napada na njega.
Osude za ratne zločine spore su, medijski loše prezentirane, dok se procesi protiv zločinaca koji su direktno odgovorni i za razaranje Siska i za stradanje mnogih mladića sa sisačkoga područja, poput “kapetana Dragana”, svode na “klanje buhe”. Dugotrajni su, melankolični i ne stvaraju odnos žrtva – agresor tako nužan u procesuiranju ratnih zločina.
Općenito, stekao se dojam kako ti procesi padaju u drugi plan u hrvatskome društvu. Zato s punim pravom postavljamo pitanje: zar je privođenje ili uhićenje ratnog junaka i simbola obrane sisačke bojišnice postao državni problem br. 1? Ivan Bobetko “državni neprijatelj br. 1? I to nakon debakla sa zatvorskom smrću generala Brodarca i zastrašujućih iznosa odštete za trećeg pritvorenika iz Siska koji je oslobođen, nakon što je nevin proveo 1000 dana u pritvoru? Tko to sada preko Ivana Bobetka započinje novu pljusku pravu i pravdi? O “privođenju” Ivana Bobetka ministar MUP-a izjavljuje da ne zna ništa, ali politička volja za sami ovaj čin očito postoji. Zar nije isti ministar lišio slobode i Đuru Brodarca?
Rat je Hrvatskoj i Sisku nametnut. JNA i četnici imali su više tenkova nego što su Sisak, Sunja i Komarevo imali pušaka! Stvaranje obrane u tim uvjetima bio je herojski čin. Povratak otetog ljudima i domovini bio je humani čin. Medijski linč, ali i lišavanje slobode ljudi koji su sudjelovali u tim akcijama, nije ono što naša domovina treba, a poruka je Siščanima da bi bilo bolje da su svi izbjegli u Zagreb, umjesto što su svi skupa čuvali taj “grad hrvatskih pobjeda”.” – stoji u priopćenju HSP AS kojeg je potpisala doc.dr.sc. Vlatka Vukelić.
