Kolumna mr.sc. Bore Mioča pod nazivom “S onu stranu pameti”
Obećaj puno, a ne napravi ništa!
Želiš li biti uspješan, obećaj puno, a ne napravi ništa.(Napoleon)
Taman kad sam odlučio ispuniti obećanje dato prijatelju pri kraju zadnje kolumne kako ću ovu posvetiti seksu i moru, te na taj način sa svima Vama uteći tamo gdje su sunčanija jutra i bolje sutra, kako to obično biva, nenajavljeno, u priču utrčaše političari i politika. Siguran sam kako to neće nimalo razveseliti prijatelja, i ne samo njega, no potvrdit će tezu nekih kako je i moje pisanje politika i kako ću kad tad završiti s onu stranu pameti.
Davno je Nikita Hruščov rekao; „Političari su svagdje isti, obećat će da će sagraditi most i ondje gdje rijeka ne prolazi.“
Kad Mišo zapjeva; Svi me znaju, svi me znaju u mom zavičaju…..! To u mom kraju znači da si „lip“ ko slika ili da dobro igraš nogomet. Koliko god proljeća „protrčalo“, uskim puteljcima koje život čine, to se ne zaboravlja. Završiš „visoke“ škole, obnašaš i važne društveno korisne funkcije, no svejedno cijeli život će vas opisivati, eee kako je taj bio „glavan“, što bi kod nas značilo, zgodan, ućuperan, ili pak a jee brate dobro igro nogomet, čudo jedno.
Eto kako je u životu sve jednostavno, nitko nikad, ma koliko god imao novaca i imanja, ni za koga nije rekao ; Ma to ti je onaj bogati peder ili dobroćudni siromah. Nikad nikog nije bilo briga koliko imaš ili nemaš, ako si gladan svrati i pojedi što ima, bio bogat ili siromašan, a sve ostalo nosi sa sobom. Za pitu je potrebno malo brašna, jedno jaje, voda , sol i ako nema ničeg drugog kopriva ima svugdje. Netko to zove zeljanica, netko soparnik, razlika je u vrsti „trave“, luku ili vještim rukama domaćice. Kad se izađe na livadu s golovima ne prepoznaju se obiteljske kulinarske vještine, niti se može zaključiti tko je na boljoj ishrani, ma što to značilo, ali se vidi tko zna, a za koga to nije.
Kad si odrastao na takvim livadama, gdje je bavljenje sportom nezaobilazni dio života i to svaki dan, onda ti ne treba puno da u svakodnevnom životu prepoznaš one za koje to nije.
Rijetki su dobri sportaši u bilo kakvoj politici, a jako rijetki u onoj visokoj od koje je svako bavljenje sportom, nažalost, jako ovisno. Na skupštini našeg kvartovskog kluba, neki su se pitali što radim tu, uprkos činjenici kako će većina mojih poznanika reći; Eee kako je dobro igrao nogomet.
Nogomet je davno prestao biti samo najvažnija sporedna stvar na svijetu. Nogomet je danas biznis. Biznis ne poznaje boje, kako dresa , tako ni politike, ali prepoznaje rezultat, osobito onaj financijski, bez kojeg nema „naguravanja“ lopte. Rezultat ne trpi improvizacije, ako imaš novce onda igraš, ako ti usfali ništa od igranja.
Stoga sam bio iznenađen reakcijama visoko rangiranih dužnosnika grada, o namjerama jednog od rjetkih sponzora u poboljšanju financijskog statusa, dragog nam kluba. Tko danas daje svoje novce u sport, osobito u našem gradu, još više u dijelu grada u kojem je još malo toga dobroga ostalo, zaslužuje pažnju i poštovanje.
Od obećanja se ne živi. Nitko više neće ni voziti igrače na kotačima obećanja, vele da im takav prijenos energije ne osigurava dovoljan broj okretaja. Oni što pušu u onu malu žviždaljku bi radije puhali u toplu juhu na nedjeljnom obiteljskom ručku, nego trčali za obećanjima.
Svi već odavno znaju kako puno obećanja uvijek vodi ka još više razočaranja.
Vlast se kune kako zadnja događanja nemaju veze s politikom i da se radi samo o “principima“. Ma ne vrijeđa sve nas, s ovu stranu mosta, kad nas se podcjenjuje na taj način ali ne dopuštamo kad nam se vrijeđaju „sive stanice“.
Nikom nismo dali mandat da nas na bilo koji način ucjenjuje, a još manje seli i preseljava. Od svakog predstavnika vlasti očekujemo korektno ponašanje, ako ni zbog čega drugog onda radi činjenice što smo Vam i mi poslodavci. Sjetite se toga kad god Vam sjednu pozamašni „mjesečni obroci“ na račun.
Vaš osobni bruto,svaki mjesec, radili ne radili, je preko trideset pet tisuća kuna. NK Metalac dobije četri tisuće kuna na mjesec za rad stotine djece i trenera u sedam kategorija . Od tog iznosa se trebaju platiti i suci i prijevoz igrača .
Ma, kako god bilo, ipak smo mi mizerija po svakom pitanju i zaslužujemo takvu vlast kakvu imamo. Dogovoriti da jedan nogometni klub igra svoje utakmice negdje drugdje i nije neki problem, no što dolazi nakon toga, što je sljedeće za selidbu!?
P.S. Evo nešto iz naroda:
Jedan dječak je čekao ispred radnje da njegova majka završi sa kupovinom namirnica. Dok je čekao prišao mu je neki čovjek koji ga je upitao:
„Sinko, možeš li mi objasniti gdje se nalazi najbliža pošta?“
Dječak je odgovorio:
„Naravno! Samo idite pravo niz ulicu i nakon pet blokova skrenite desno.“
Čovjek je uljudno zahvalio dječaku i usput dodao:
“Ja sam novi svećenik u gradu. Pošto smo se ovako lijepo upoznali, volio bih da dođeš u nedjelju na misu. Objasniću ti kako da odeš u raj.”
Dječak ga je pogledao ispod oka i kratko se nasmijao.
Zdravi i veseli bili.
mr.sc. Boro Mioč, dipl.ing.
