Šesnaestogodišnja Dorotea Škornjak, učenica 2. razreda VII.gimnazije u Zagrebu, inače iz Mošćenice, vratila se nedavno iz Japana. Kod prof. Emi Kusumoto Sulimanović pohađa nastavu japanskog jezika, a upravo zato pružila joj se prilika otići na učeničku razmjenu u zemlju izlazećeg sunca.
„Kad sam se prošle školske godine upisivala u VII. gimnaziju nisam znala da ta škola ima suradnju sa jednom japanskom školom. Negdje u veljači 2010. počelo se pričati da bi se razmjena mogla ponovno pokrenuti, obzirom da je bila obustavljena na 3 godine zbog problema s nekim učenicima. Pitala sam roditelje, oni su pristali i 10.9. sletjela sam u Sendai, milijunski gradić na sjeveroistoku Japana, gdje me udomila Mariko san“.Sendai joj je postao novi dom, a Mariko san prava prijateljica. Njena nova škola u Japanu itekako je drugačija od naših.
„Četrdeset minuta vožnje školskim autobusom od Yurigaoke, mog kvarta, nalazila se Sendai Ikuei Gakuen, velika škola od 2 kampusa, 3800 učenika i mnogo profesionalnih sportaša. Tamo sam 3 dana u tjednu imala satove japanskog jezika i kulture, a četvrtak i petak sam bila integrirana, tj. provodila sam ih u normalnom razredu s Japancima, iako od nastave skoro ništa nisam razumjela. To mi je omogućilo da se zbližim i više družim s Japancima. Svaki vikend bih išla na izlete s Mariko san, a jedan od njih bio je i odlazak u Tokyo shinkansenom (bullet train)“.
Prema mišljenju ove djevojke Japan je drugačiji od Hrvatske. Iako Japanci mnogo rade, ne žale se, a uvijek su spremni pomoći i nose osmijeh na licu. „Par puta sam se izgubila, ali sam se svaki put sretno vratila doma iako tada još nisam znala njihov jezik. Uzeli bi me za ruku i vodili kamo trebam ići. Obiteljske teme i probleme uvijek ostavljaju unutar četiri zida, često ne pokazuju da su tužni i pod stresom, tako da će vam na pitanje: O genki desuka? Kako ste? uvijek odgovoriti: Genki. Dobro. Iako to i nije istina. To potiče i određeno zatvaranje u sebe, potištenost i usamljenost koji su uzrok i visokom stupnju samoubojstava, jednom od najviših u svijetu. No sve u svemu, ja sam se tamo osjećala ugodno, sigurno i definitivno ne usamljeno“.
I način razmišljanja Japanaca kao i organizacija svakodnevnog života razlikuju se od onoga na što smo navikli, kaže Dorotea i dodaje kako u gradovima vladaju red i čistoća. Evo što nam je odgovorila upitana, što je sve drugačije u Japanu. „Svuda recikliraju i ekološki su veoma osviješteni, tako da se i na krovu moje kuće nalazila ćelija za upijanje Sunčeve energije pomoću koje smo grijale vodu. Kuće su drugačije građene i prilagođene udarima velikih potresa (većina ih je preživjela nedavni potres od 9 Richtera, tek ih je tsunami razrušio). U svakoj postoji stepenica preko koje se ne prelazi obuven, toaleti su odvojeni od kupaone i prevladavaju klizna vrata“.
Kada je obrazovni sustav u pitanju, on je gotovo u potpunosti kopija američkog, obavezne su uniforme, a zabranom nakita i šminke potiče se mlade da zavole svoje tijelo. „Nakon škole i vikendima, mladi ne ostaju do kasno vani, ne puše cigarete i ne piju alkohol, uglavnom odlaze u centar u shopping i na purikure – fotokabine, koje izvana izgledaju kao i naše, ali im je rezultat skroz drugačiji i šarmantniji. Pružaju mogućnost uređivanja fotografija i opciju “velike oči” u kojoj se očituje nezadovoljstvo Japanaca, naravno, ne svih, svojim izgledom, a pogotovo očima“.
Dorotea se brzo uklopila u novu kulturu, a sklopila je mnoga prijateljstva. „Japanci vole strance pa iako nisam u početku znala dobro japanski, a oni općenito ne govore dobro engleski, svi su me dobro prihvatili i nikada ni s kime nisam imala problema. Prije no što sam krenula u Japan, čitala sam po internetu dojmove drugih ljudi, koji su posjetili Japan, i uglavnom nisu govorili pozitivno o druželjubivosti i susretljivosti Japanaca. Naprotiv, pisalo je da su poprilično bezobrazni i neljubazni. Ali iz mog osobnog iskustva, mogu samouvjereno reći da ništa od toga nije istina i da su Japanci izuzetno radišan, gostoljubiv i prijazan narod i da niti jednom u ta 3 mjeseca nisam osjetila zanemarenost, usamljenost i strah, naravno, osim u vrijeme potresa“.
A potres je ova djevojka izbjegla samo pukom srećom. Ona je naime, mogla ostati i duže na razmjeni, no odlučila se ranije vratiti u Hrvatsku, a iako je za vrijeme razornog potresa bila na sigurnom suosjeća sa svojim prijateljima. „Redovito komuniciram s host obitelji i prijateljima, s obzirom da oni e-mailove primaju kao mi SMS poruke pa mi mogu odmah odgovoriti. Nakon tsunamija danima nisam znala što se događa i kako im je. Nisam znala jesu li uopće živi. Kad im je došla struja počeli su mi se javljati i od tada me redovito obavještavaju. U početku im je najviše nedostajalo hrane i deka, jer grijanje nije radilo, a ubrzo je pao i snijeg. Sada, i nakon više od mjesec dana, postoji strah da bi se tako nešto moglo ponoviti, a manji potresi ih redovito podsjećaju na prijašnje događaje.Mnogi još uvijek žive u skloništima, ali su jako zahvalni na pomoći koja pristiže sa svih strana svijeta“.
Pomoć im je i dalje potrebna pa i Dorotea apelira na svoje sugrađane, da ukoliko mogu, prema svojim mogućnostima, doniraju sredstva za pomoć Japanu.
