SJEĆANJE STANISLAV LENIČEK
18.11.1937.- 9.6.2025.
U Sisku u bolnici u lipnju je preminuo je Stanislav Leniček, profesor, pedagog, humanist i jedan među onima koji su oblikovali mlade kroz svoju predanost svom pozivu i kroz knjige koje je izdavao. Njegov rad je ostao u srcima djece kojima je predavao predano, s uvjerenjem kako je dijete budući čovjek koji može voditi državu ako mu se pravilno, metodički, s ljudskošću pristupi. Želio je biti pilot, ali život je drugačije tekao.
Rođen je 1937. u Sunji, a kroz život živio je u Petrinji, Viljevu, Zagrebu. Nakon završetka srednje škole, Više pedagoške škole u Petrinji, diplomirao je 29. lipnja 1967.g na Prirodoslovno –matematičkom fakultetu, studij drugog stupnja, kao profesor biologije. Bio je zainteresiran za magisterij, ali zbog nepravde koja se dogodila, posvetio se srednjoškolcima u školama u kojima je predavao prirodu i biologiju. Njegov istraživački duh i želja za znanjem izdvajale su ga od početka obrazovanja mladih ljudi. Znao je kako glavnu ulogu u nastavi ima učitelj pedagog koji je spreman upućivati dijete na primjećivanje svijeta oko sebe i otkrivanje novih mogućnosti.
Od srednje petrinjske škole u kojoj je predavao, djecu je inovativno vodio i pisao s njima istraživačke radove o vinskoj mušici po kojoj je ostao poznat u svijetu (Mutation of Drosophila melanogaster : research between 1983 and 1993. ). Poseban je bio i rad Biološki model embrionalnog razvoja. U to vrijeme bio je aktivan i u Obilježavanju 100. godišnjice rođenja Stjepana Radića u Trebarjevu Desnom, 1971. godine. Djelovao je i u Matici hrvatskoj u Petrinji. Bio je u mentorstvu za sudjelovanje na državnim natjecanjima u okviru Pokreta „Znanost mladima“ na razini bivše Jugoslavije njegovi učenici su osvojili sedam zlatnih medalja: Beograd, 1975.,Zagreb, 1976., Sarajevo, 1977., Priština, 1980.,
Beograd, 1984., Novi Sad, 1987., Skoplje, 1989. Imao je mentorstvo s učenicima za međunarodna natjecanja: Španjolska 1988. rad:Promjene u eko sustavu Crne Mlake. i SAD, Chicago, 1989. rad: Novi pristup biološkom pročišćavanju otpadnih voda. Godinama je sudjelovao u timovima Zavoda za izradu i razradu nastave biologije za srednje škole. Organizacija 13. Republičkog natjecanja „PNM“ Petrinja, 1977.i 19. Republičkog natjecanja „PNM“, Petrinja, 1983. Pisao je i stručne članke za tadašnji „Pedagoški rad“, Časopis za pedagoška i kulturno-prosvjetna pitanja.
U sebi je nosio klicu nezadovoljstva odnosa nekih učitelja prema školi, jer je smatrao gledajući sebe, da mogu više i bolje.
Dva puta je dobio napredovanje u zvanje profesor savjetnik pri Ministarstvu prosvjete i športa (1998. ,2002.)
Dobitnik je Povelje Hrvatske zajednice Tehničke kulture, Sisak, 1996.g.
Tijekom Domovinskog rata nije Stanislav mogao gledati mladost kako gine. Čuo je za smrt svojih učenika koji su poginuli Osman Muratagić i Ivan Hrnčević 22. 8. 1991. u Brđanima gdje bi svaki put kad se vozio autom kod spomenika rekao: To su bili moji učenici. Nije htio da ga pitaju što je on radio dok su njegovi učenici ginuli, pa se i on uključio u obranu Republike Hrvatske. Za zaštitu je dobio od učenika šljem, ali mu ga je netko ukrao i ostavio podstavu od šljema na kojoj su se njegovi učenici potpisali a koju je on brižno čuvao sve do smrti. Išao je na ratišta, a negdje nije smio ni reći gdje je bio. Vratio se i bio je drugi čovjek. Njegov učenik bio je general Vlado Hodalj, a on je bio satnik, dok su i s njim bili još neki njegovi učenici, neki iz Petrinje, a neki iz Zagreba. Kod jasena u Mošćenici bio je na pregovorima dok je s druge strane bio njegov učenik. Znao je iz rata i glumca Sven Lastu koji je ostavio trag u Sunji i kroz svoju pjesmu. Dobitnik je Spomenice Domovinskog rata od 1990.-1992.g.
Kasnije je njegov bivši učenik Danijel Žderić započinjao izdavaštvo s izdavačkom kućom Profil tražeći svog profesora Stanislava da se uključi. Stanislav se prvo odupirao, a potom je ipak prihvatio vidjevši i tu priliku da može svojim znanjem doprinijeti širenju dobra u odgoju i obrazovanju. Kao urednik za biologiju i prirodu okupljao je timove učitelja i nastavnika koji su izrađivali udžbenike, radne priručnike, radne listiće, prigodne materijale i filmove za nastavu. Generacije su učile prirodu i biologiju po njegovim materijalima. Ulazio je u različita društva u potrazi za znanjem kako bi što kvalitetnije prenijeli učenicima. Imali su velike naklade. Bio je izniman ekstrovert, otvoren, tragač, istraživač, urednik i s velikom željom napredovanja što mu je otvaralo mnoga vrata.
Tijekom života bio je u različitim odgovornim funkcijama.
Hrvatsko Biološko Društvo dodijelilo je prof. Stanislavu Leničeku prvu plaketu “Zdravko Lorković” za doprinos razvoju nastave biologije u Hrvatskoj, 13.12. 2007.u Zagrebu.
Bio je član Velikog vijeća Hrvatskog biološkog društva 1885. sudjelujući u organizacijama i
konferencijama diljem zemlje.
Kažu da je Stanislav Leniček bio ne samo profesor koji je tražio znanje, nego i profesor koji je vidio dalje, što je važno u životu, a što nije. Poznavao je pjesnika Josipa Severa i njegovu sestru Vlastu, prof. Beatrice Đulić, Zdravka Lorkovića i još mnoge. Volio se susretati sa svojim bivšim učenicima koji su postali ljudi. Učenici su mu došli nakon rata u Sunju u njegovu rodnu kuću pomoći. Zanimao se za njihov istraživački rad i posebno je bio ponosan na one koji su mu ostali u sjećanju do starih dana: Draško Holcer, Tomislav Bećejac, Draga Šesto, Grozdana Bogdanić, Branko Momić, Boris Lenhard, Kristian Vlahoviček, i mnogi su oni iz različitih krajeva postigli svjetske rezultate kojima se ponosio
svakodnevno u svojim nekad liječničkim kontrolama, knjižnicama, konferencijama, restoranima.
I nije samo s njima bio ponosan: volio je svog Mikija, Luku, Viktoriju, Igora, Mariju…Uvijek bi mu bilo drago kad bi mu se netko od njegovih učenika javio, jer je volio čuti kako su i gdje su. Bio je i vanjski suradnik biološkog razreda pri HAZU.
U mirovini, iako se nikad nije umirovio, želio je pomoći svom kraju sa znanjem i usmjeravanjem, jer vidio je kako se može ići naprijed. Darivajući ne samo biološku opremu djelovao je humanitarno prema Petrinji i Sunji koje se bile ranjene ratom. Darivao je crkvu, šahovsko društvo, vatrogasna društva, ribolovna, KUD-ove svog kraja. Bio je sudionik na raspravama u Turističkoj zajednici Sunje, udruzi Lag Una, Holandsko društvo, i gdje god je mogao pomoći savjetom, kritikom i praktičnom pomoći. Pomalo neshvaćen i ispred svog vremena u svom rodnom kraju još uvijek je vjerovao da se može nešto pokrenuti te je pozivao u svoju Sunju ugledne profesore 2016. na zajedničke sastanke kako bi nešto uspjeli pomoći: dr.sc. prof. akademik Vladimir Paar, predsjednik Znanstvenog vijeća
HAZU-a za obrazovanje, prof.dr.sc. Nevio Šetić, Sveučilište Pula, predsjednik Hrvatskog pedagoškog književnog zbora, urednik časopisa Napredak, prof.dr.sc. Ante Bežan, Učiteljski fakultet Zagreb, gđa Ružica Jemeršić, viša stručna savjetnica u Nacionalnom centru za vanjsko vrednovanje i obrazovanje, mr.sc. Nenad Marković, načelnik u Nacionalnom centru za vanjsko vrednovanje i obrazovanje, prof. Agan Velić, viši savjetnik za procese u obrazovanju Županije.
Ono što je ostalo kao sažetak djelovanja profesora Stanislava Leničeka su životne istine: Nemojmo prodavati svoju zemlju.
“Zemlja čiji školski sustav ne funkcionira nije ni demokratska ni pravna država.”
Da bi se kretalo treba se pokrenuti. Promijenimo svoj mentalitet.
Nastavnik je nositelj društvenih reformi. Jedino je ljubav važna.
Ostalo je njegovo svjetlo u njegovim učenicima da idu dalje i pomažu drugima.
TEKST: Marijana Petrović Mikulić
