Sisački književnik Bogdan Arnautović je jedan od finalista nagrade Ivan Goran Kovačić za najbolju pjesničku knjigu.
Nagrada Ivan Goran Kovačić dodjeljuje se za najbolju izvornu pjesničku knjigu tiskanu u
dvogodišnjem razdoblju, čije su prvo izdanje objavili nakladnici registrirani u Republici
Hrvatskoj i koja nije posredovana prijevodom. Dodjeljuje se od 2019. godine, u okviru
manifestacije Goranovo proljeće, naizmjenično s nagradom Goranov vijenac za izniman
doprinos hrvatskom pjesništvu. Sastoji se od novčanog dijela u iznosu od 1500 eura, plakete i skulpture, rada akademskog kipara Igora Rufa.
Ove će se godine, u sklopu 62. Goranovog proljeća, nagrada dodijeliti četvrti put. Prva
dobitnica bila je Martina Vidaić za knjigu Mehanika peluda, druga Evelina Rudan za knjigu
Smiljko i ja si mahnemo, treći Senko Karuza za knjigu Nestajanje, a novi će laureat ili
laureatkinja biti proglašen/a sredinom ožujka, uoči početka Goranovog proljeća.
U konkurenciji su se našle knjige objavljene u razdoblju od 1. studenog 2022. do 31.
listopada 2024. godine.
Za nagradu nisu mogle konkurirati knjige članova Odbora Goranova proljeća, kao ni izdanja
SKUD-a Ivan Goran Kovačić, koji nagradu dodjeljuje.
Žiri u sastavu Krešimir Bagić, Branislav Oblučar i Evelina Rudan je između osamdesetak pristiglih naslova iz dvogodišnje domaće pjesničke produkcije izabrao pet finalista.
Marija Andrijašević: Temeljenje kuće (Fraktura, 2023)
Bogdan Arnautović: Postelja za haubice (HDP, 2023)
Branko Čegec – Miroslav Mićanović: 52 dana: Interkontinental (MeandarMedia, 2023)
Katja Grcić: istina: nedjeljom i drugim danima / krizantema (Pismo i glava, 2023)
Ana Prolić: Djevojčica (V.B.Z., 2024)
OBRAZLOŽENJE ŽIRIJA:
Bogdan Arnautović: Postelja za haubice
Zbirka Postelja za haubice fragmentarizirana je poema sastavljena od 59 obrojčenih tekstova. Bogdan Arnautović tematizira rat, siromaštvo, smrt, potres, portretira obične ljude koji su obukli vojničke odore i koji poglede često – umjesto prema neprijatelju – usmjeravaju prema kući koju su netom prije napustili. Arnautovićeva pozornica na kojoj se smjenjuju prizori ratne zbilje devedesetih je Banovina. Pjesnik lomi misao u više kratkih stihova, oblikuje izrazito ritmične iskaze te sugestivno koristi amblematične slike ruralne svakodnevice (npr. strnište, pečenje rakije, cijepanje drva) ne bi li što plastičnije uputio na iskonski vitalitet ljudi koji nastavaju taj prostor. Subjekt zbirke Bogdana Arnautovića povremeno koristi zamjenicu Mi, govori uime sebi sličnih, uime onih koji su silom prilika postali ratnici, ali pritom ne govori o pobjedama i porazima nego o ljudima koji imaju vrline i mane, koji se plaše, govori o preživljavanju i nastojanju da se ostane čovjek u nečovječnu vremenu. Zbirka kojoj nema pandana u suvremenoj hrvatskoj poeziji.
