„I dan danas ja gazim brda i planine, iako moje noge ne mogu hodati. Ali, čitam te svoje zapise i dnevnike, gledam fotografije i tako prolazim stazama“ – govori nam Siščanin Milan Božičević (1943.), strastveni planinar, gljivar, travar, kolekcionar…
Mile, kako ga svi zovu, u svojoj je mladosti, a i kasnije, bio vrlo aktivan, sudjelovao je u osnivanju i pokretanju mnogih društava, no u zadnje vrijeme zdravlje mu, i godine, ne dozvoljavaju da uživa u planinarstvu i gljivarstvu toliko koliko bi htio. Sada većinu vremena provodi u svojoj kući, sa suprugom i okružen uspomenama, knjigama, časopisima…
Bravarski zanat je završio u ŠUP-u kod Starog mosta, a kaže da su mu u pamćenju ostali brojni izvrsni nastavnici i majstori.
„Bio nam je tu majstor koji je zanat s Titom učio, a pamtim i izvrsnog inženjera Žuka. U Auto prometu sam išao na praksu i onda sam sa svojom klapom otišao u Željezaru raditi. Rano sam se učlanio u sportski klub Metalac gdje sam od 1957. igrao nogomet. U Metalcu sam se bavio i atletikom, osnovali smo i Atletski klub istoimeni, i bio sam dobar u atletici. Atletika mi je pomogla i da završim u sportskoj četi u JNA, u Beogradu. Nastupao sam na natjecanjima JNA, bio doista dobar. Kasnije sam u Sisku bio trener neko vrijeme. Metalac je imao dobre atletičare i atletičarke, Jadranka Marić je bila prvakinja SFRJ na 800 metara, odlični smo bili u juniorskim kategorijama, drugi na zagrebačkom krosu kao klub, itd. „ – prepričava nam sportski dio svoga života Mile koji govori i kako su tada mladi bili puno aktivniji i zainteresiraniji za društvene aktivnosti nego danas.
„Jednostavno je tako bilo, bili su aktivniji, poticali stvari. Moja klapa je osnovala i plivački klub, brat mi je bio glavni za odbojku, imali smo u Capragu vrlo aktivnu ekipu mladih. Tada je i općenito veliki dio mladih bio aktivan u društvu.“ – smatra Mile.
No, osim sporta bio je aktivan i u drugim segmentima koji su mu ipak više obilježili život. A sve je počelo u ferijalnom društvu preko kojega su mladi putovali. Kaže da je s ferijalcima obišao bivšu državu uzduž i poprijeko te tako upoznao prirodne ljepote koje su ga „otjerale“ u planinarstvo.
„U jednoj šetnji Capragom Ludwig Bauer i ja smo došli na ideju da se učlanimo u planinarsko društvo. 14. siječnja 1961. se nas dvoje učlanilo u sisačko društvo koje je tada bilo aktivno. No, bilo je kasnije nekih prekida dok nije došao Mijo Štrk u Sisak i odlučio osnovati novo društvo. Taj novi klub je osnovan 22. 12. 1982. Na osnivačkoj skupštini je bio Mijo, Kostelac, Glijaković, ja i drugi. A prvi izlet je bio 9. travnja 1983. na Hrastovicu. Devet nas je išlo na prvi izlet, a išli smo Generovim putem. Kao planinari smo imali radne akcije na Hrastovici, sređivali okoliš, probili smo Andrijin put – nazvali ga po Andriji čiji jeo tac tuda išao po vodu na izvor.“ – govori Milan Božičević koji ne može prežaliti što je sisačko društvo izgubilo svoje prostorije na Oltarima. Mile govori kako su ga članvi društva uređivali, opremali, da bi na kraju im bio oduzet.
Mile ne pamti na koliko je pohoda planinarskih bio, no zna da je vlasnik značke i žiga za osvajanje 55 najviših vrhova Hrvatske. Za to mu je, dodaje, trebalo tri godine.
„Pet, šest nas iz Siska se zagrijalo za to, da osvojimo tih 55 vrhova pa smo zajedno ih obilazili, napravili plan kad idemo na koji, kakvo nam vrijeme odgovara i sve. Tri godine mi je trebalo no sada imam i čuvam taj žig “planinar transverzalac” kojeg je dodijeljivalo Planinarsko društvo Željezničar. „ – napominje Božičević.
Od planinarstva je nerazdvojiva ljubav prema prirodi, a kod Mileta se to odrazilo na gljivarstvo i travarstvo.
“Gjivarstvo je moja duševna hrana. S djedom sam kao dijete išao u gljive, a slučajno su mi u tome pomogli puno slobodni Nijemci koji su živjeli blizu mene. Mi smo do 1972. živjeli u zgradi između kolosijeka na koldovoru Caprag, a nakon 2. Svjetskog rata ste oko tog kolodvora imali četiri velika njemačka bunkera. U jednom od njih su živjeli tzv. slobodni Nijemci, koji nisu bili proglašeni ratnim zločincima i čekali su povratak u Njemačku. Tako su oni mene par puta vidjeli s gljivama pa me zamolili da s njima idem, da pokažem šume i mi smo onda sve ove capraške šume obilazili i dosta se gljiva nabralo u šumama oko kina, sadašnjeg bazena do Koreje i baraka. S njima sam počeo njemački jezik učiti i više stjecati znanja o gljivarstvu.“ – pojašnjava nam Mile početke svoje u gljivarstvu. A njega su, dodaje, oduvijek gljive zanimale.
Otac, koji je bio lovac i aktivan u lovačkim društvima i prije 2. Svjetskog rata, nadao se da će i Mile biti lovac, pa mu je kupio malu pušku i vodio ga u šume.
„No, umjesto životinja ja sam gledao gljive i bilo mi žao pucati u životinje. Nisam tako postao lovac nego gljivolovac.“ – dodaje Mile koji se 80-ih sa osnutkom 1. hrvatskog gljivarskog društva „Kamilo Blagaić“ u Zagrebu, odmah k njima upisao.
Ubrzo je i u Sisku krenuo sa okruglim stolovima o gljivarstvu, ali i travarstvu što je bilo mu povezano sa šetnjama šumama.
„Imam jednu od najvećih zbirki literature o gljivama, knjige su tu, zapisi, časopisi, izresci iz novina. Od tih izrezaka sam si naapravio tematske knjige. Prije nekog vremena sam pripomogao da se osnuje i sisački klub gljivara „Knjeginja“. Nedavno su se pod vodstvom Alana Đozića opet aktivirali i drago mi je zbog toga. A uz gljive imam i veliku zbirku knjiga, časopisa i izrezaka o ljekovitim biljkama. Radio sam u knjižnici u Capragu tribine o tome također. „ – prepričava Mile koji sada svoje znanje o ljekovitom bilju primjenjuje i na svoju situaciju.
„Sve pred menom su ti domaći lijekovi. Uvijek sam koristio ljekovito bilje, a nedavno sam odlučio smanjiti lijekove, bilo ih je previše. Dobijem lijek, uzem ga, dobijem nuspojavu, a oni meni još neka dva za taj svrabež da prođe. I nakupilo se deset tableta dnevno. Šteti to tijelu pa sam odlučio naći alternativu. Ostavio sam jednu tabletu koja pomaže, a zapisujem što jedem, pijem, koje čajeve uzimam svaki dan, tako da sam to proučavao i sad mi je dobro, nema nazadovanja. Po tom popisu si reguliram sada stanje. I šećer držim pod kontrolom bez lijekova. Trošim te čajeve, biljke, češnjak u medu, fermentirani češnjak… Za sad je ok, držim se. „ – govori nam Mile.
On sada ovo vrijeme, kada je prisiljen biti u svojoj kući u sisačkom Naselju, provodi tako da sređuje i svoje kolekcionarske zbirke. Filatelija, značkarstvo, sve se to kod njega skupljalo i sada se malo, pomalo, sređuje.
„ Tako da i to prebacujem sada dok ne mogu van. Uz to što se čujem telefonom s prijateljima gljivarima i planinarima iz cijele Hrvatske mnogo čitam. Evo čitao sam od Josipa Mrgana ovu novu knjigu njegovu pa je jako dobra, no ima par greškica, ne činjeničnih sportskih nego drugih. Recimo piše on tamo Tomićev put, a to je Tomčev put, nazvan po inženjeru Kosti Tomcu koji je radio mnoge zgrade, bolnicu, sinagogu, nekadašnji dom Armije. On je i regulirao Savu niže Siska, onaj stari rukavac kod Goričice i još jedan, spasio Sisak od poplava Save tako. Tada je tu kopalo na tisuće ljudi, a neki su radnici umjesto novca dobili zemlju pa ostali tu, to su ti Ličani kojih ima tamo „ – dodaje Mile ispripovjedajući tako još jednu priču o Sisku, a kojih zna uistinu puno.
Autor: Danijel Prerad
Dozvoljeno prenošenje sadržaja uz objavu izvora i autora.
(Članak je napisan uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u elektroničkim publikacijama – Poticanje kvalitetnog novinarstva 2023.)