Naslovnica Izbori Lokalni izbori 2021. Zoran Sertić: NK „Metalac“ spasili smo srcem i znanjem

Zoran Sertić: NK „Metalac“ spasili smo srcem i znanjem

Početkom 2018. godine na druženju uz kavu u Capragu prišao mi je jedan od tadašnjih trenera NK „Metalac“ i predložio da razmislim o mogućnosti preuzimanja kluba – jer će u suprotnom klub biti ugašen. Moja reakcije je na početku bio podsmjeh, s mišlju kako nikada nisam bio u nogometu i kako zbog neiskustva u tom sportu ne bih mogao ništa napraviti. Da se radilo o rukometu, kojeg sam igrao 10 godina, prihvatio bih prijedlog isti tren. Kako je vrijeme prolazilo obraćalo mi se sve više ljudi s istom idejom što me potaknulo na razmišljanje. Pošto nikada ne donosim sam velike odluke, pozvao sam svoje prijatelje s kojima sam izašao na lokalne izbore 2017. i iznio im ideju o preuzimanju „Metalca“. Zaključak je bio sljedeći:„Metalac“ je klub našeg djetinjstva, djetinjstva svakog željezarca i simbol Capraga – i ukoliko postoji i najmanja šansa da se klub spasi, mi je ne smijemo propustiti i ne smijemo odbaciti odgovornost koja je sada bila na nama. Dogovorili smo se kako ćemo svi zajedno dati sve što možemo kako bi NK „Metalac“ i dalje normalno funkcionirao.

Stanje koje smo zatekli u klubu bilo je katastrofalno. Teren, prostorije i tribine bile su u privatnom vlasništvu te se morao plaćati najam kako bismo uopće trenirali i bili tamo. Odmah nam je ispostavljan račun o dugovanju bivše uprave za 12 mjeseci najma. Prostorije su bile u derutnom stanju. Stropovi su bili potrgani, visili su u nekim svlačionicama po pola metra, u toaletu su bili poluispravni čučavci, neispravni tuševi u prostoru gdje bi se igrači trebali okupati nakon treninga i utakmice. Nije bilo grijanja, radijatori su popucali i neke su prostorije bile pune vlage. Kako su igrači u seniorskom uzrastu bili uvjereni da mi nećemo moći ništa napraviti dobar dio ih je napustio klub. Od ostalih uzrasta tu smo zatekli juniore, starije pionire, limače i samo četiri mlađa pionira. Od trenera samo je jedan imao licencu za treniranje. Tribine i prostor oko igrališta obrastao je u travu i draču.

Nakon nekoliko mjeseci po preuzimanju kluba počinju nam stizati i prve opomene pred ovrhu zbog dugovanja i neplaćenih računa od pet godina unatrag. Očito je to stajalo u nekoj ladici i čekalo nas kako bismo mi bili ti koji „ispravljaju krivu Drinu“. Ti dugovi bili su preko 80.000 kuna. Jedina utjeha bila je u tome što račun kluba nije bio u minusu. Zatečena situacija bila je loša, no ukoliko se prisjetimo da je klub ostao bez svih sponzora, dakle bez bilo kakvih privatnih donacija, pojavila se mogućnost kako će Zoran Sertić biti zadnji predsjednik Nogometnog kluba „Metalac“. Tada sam se zapitao što mi je sve ovo trebalo, no nisam odustao. Mi nismo odustali!

Zajedno smo donijeli plan razvoja kluba za sljedeće tri godine, u kojem je osnovni cilj bio platiti sva dugovanja i riješiti pitanje vlasništva terena, jer smo gubili 2.500 kuna svaki mjesec plaćajući najam. Odlučili smo se za nove, mlade trenere i odredili novi smjer razvoja kluba kojem je na prvome mjestu omladinski pogon, iz kojeg ćemo kroz godine stvarati seniorske igrače. Svi treneri, domar, tajnik i fizioterapeut pristali su volontirati, dakle raditi za 0 kuna, s tim da su uvijek donirali klubu vlastiti novac kada bi se za to ukazala potreba. U toj borbi iza nas su stali i roditelji kao i prijatelji kluba, navijači.

Zajedno smo se bacili u posao. Taj posao nije bio samo vođenje kluba u administrativnom smislu, već je obuhvaćao cijeli niz od desetak radnih akcija na kojima je sudjelovalo preko 300 ljudi. Roditelji su tada pokazali koliko nas podržavaju i koliko im je stalo do našeg plana. Radne akcije redale su se jedna za drugom i prostor na kojem se nalazi NK „Metalac“ polako je dobivao današnji sjaj. Te radne akcije primjer su zajedništva, ljubavi i htjenja za sve ono što „Metalac“ predstavlja. Generacije željezaraca odrasle su u klubu i uz klub i kao da su jedva dočekali da se sramota, koja je nanesena „Plavome gromu“, počne ispravljati i da svatko od njih da svoj doprinos u podizanju kluba iz pepela. Tako su malo pomalo nestajale šikare, smeće pokraj terena, visoka trava oko atletske staze i tribina, a onda kao šlag na tortu odradili smo i zadnju radnu akciju prije epidemije COVID-19 – složili smo nove klupske prostorije i nove svlačionice.

Rezultati te borbe vidljivi su danas kada je NK „Metalac“ stabilan klub i dom preko 170 zaljubljenika u nogomet. Riješeni su imovinsko-praveni odnosi i pitanje vlasništva terena. Teren više nije privatno vlasništvo već gradski stadion, a podmirena su i sva dugovanja čime je „Metalcu“ osigurana budućnost. Stvorili smo respektabilan omladinski pogon u kojem djeluju prstići, limači, mlađi pioniri, stariji pioniri i juniori. Svi se oni uspješno natječu u svojim ligama. Vode ih treneri koji se školuju na HNS-ovoj Nogometnoj akademiji, a u njihovo školovanje klub je uložio 10.000 kuna. Svi naši golmani imaju golmanske individualne treninge. Svi naši seniori vratili su se „svojoj kući“. Obnovljene su prostorije i nema više opasnosti od urušavanja stropova ili miševa koji su nekada bili naši podstanari. U prostorije je uvedeno grijanje, i naši se mališani više nisu smrzavali prilikom presvlačenja prije i nakon treninga.

Sav taj rad i trud nije mogao proći neopaženo i nekadašnji sponzor kluba C.I.O.S. grupa vratio se s mjesečnim donacijama od 6.000 kuna. Taj novac smo u potpunosti usmjerili u omladinski pogon, zbog čega sam naišao na velika neodobravanje pojedinaca koji su smatrali da su samo seniori ogledalo kluba. S tim se nikako nisam slagao i jedan dio skupštinara napustio je klub. Ostao sam dosljedan sebi i poštivao sam dogovor postignut na početku ovog teškog putovanja i duge borbe. Spasili smo „Metalac“ znanjem i srcem jer smo prije samog stvaranja razvojnog plana kluba kontaktirali sportske prijatelje izvan našega grada, koji su imali slična iskustva i u nekom trenutku klupske povijesti su se našli u istim ili sličnim problemima. Neke smo ideje prihvatili, neke smo modificirali i ni u kojem trenutku ni meni, kao ni ostatku naše sportske obitelji, nije bilo teško oprati dresove, očistiti svlačionice, pokositi teren, pokupiti smeće s tribina. Radili smo složno i za cilj koji nam je svima bio jednak – radili smo za budućnost „Metalca“.

Kao klub nastavili smo s organizacijom Memorijalnog turnira „Vladimir Šikić“. Promijenili smo neke elemente u samoj organizaciji turnira i na zadnjem turniru sudjelovala je 121 ekipa, uključujući i ekipe mladeži. Doveli smo MNK „Futsal Dinamo“ i pokazali kako se može stvoriti prekrasan ambijent u našoj „Brezi“. Uočili smo kako mjesta za napredak ima još puno i jedva čekamo sljedeći turnir, kada nam situacija s epidemijom COVID-19 dozvoli. Sve promjene, koje smo odradili u pripremama i provedbi turnira, rezultirali su ostvarenom dobiti od 30.000 kuna. Svaku smo kunu uložili u opremu za naše članove. Kupili smo nove dresove, štucne, lopte, rekvizite koji su neophodni za trenažne procese za sve generacije. Majice i trenirke dobio je dio pogona i sada možemo reći kako imamo sve potrebno za održavanje treninga i napredak. Uveli smo i jedan novitet, a to je ljetni turnir za prstiće i limače, koji je održan dvije godine zaredom, i koji se pokazao kao pun pogodak.

Sve smo uspjeli ostvariti jer smo bili uporni, držali smo se zajedno i držali smo se plana s početka priče. Odradili smo valjda stotinu sastanaka koji su nekada bili uspješni, a nekada nam se činilo da se nalazimo u bezizlaznoj situaciji. Zahvaljujući radu i upornosti prepoznala nas je i TIKA, Turska agencija za suradnju i koordinaciju. Direktor Hashim Koc donirao je našem omladinskom pogonu lopte, dresove, sportske ruksake, kape i bočice za vodu. Malo je nedostajalo da s TIKA-om realiziramo i projekt u vrijednosti 500.000 eura (oko 3,75 milijuna kuna) za novi stadion. Međutim, iako smo bili gotovo pred realizacijom projekta izgradnje novih tribina i klupskih prostorija, iako je postojala obostrano velika zainteresiranost, nismo ga uspjeli realizirati. Nažalost, nismo mogli utjecati na određene stvari koje nam nisu išle u prilog, a bili smo vrlo, vrlo blizu…

Trenutni problem „Metalca“ jesu tribine i rasvjeta. Kao što sam već naveo, odradili smo brojne sastanke vezano uz tribine i, s ponosom najavljujem, stadion NK„Metalac“ vrlo brzo dobiti će nove tribine. Više nećemo morati brinuti hoće li se netko ozlijediti na postojećim koje su, blago rečeno, u derutnom stanju. Nakon što se realiziraju tribine, okrećemo se rasvjeti na glavnom terenu. Još uvijek smo jedini klub na ovom području koji nema rasvjetu, što nam otežava odrađivanje treninga. Ali, snalazimo se… Nakon realizacije rasvjete nećemo stati, idemo dalje s projektima.

Od prostora stadiona NK „Metalac“ želimo stvoriti funkcionalan sportski centar, koji će imati svoju prekrasnu priču i koji će omogućiti treninge i tijekom zimskog perioda. Srce za „Metalac“.

TEKST: ZORAN SERTIĆ

NK „METALAC“ – POZITIVNA I SVIJETLA PRIČA U TEŠKIM VREMENIMA – osvrt jednog roditelja

NK „Metalac“ je jedna od najljepših priča mog djetinjstva i tinejdžerskog odrastanja, nešto što me u pozitivnom smjeru oblikovalo kao čovjeka. Treninzi, utakmice, putovanja, zajednička druženja, pobjede i porazi ostavili su neizbrisiv trag u mom sjećanju. Sve se to zbivalo u godinama kada je NK „Metalac“ bio na vrhuncu sportskih uspjeha – nekoliko se puta takmičio tadašnjoj u Drugoj ligi Zapad, a kulminacija se zbila 1984. kada je s „Hajdukom“ igrao polufinale Kupa Jugoslavije. I časno izgubio samo 2:1 u Splitu. Na toj se utakmici istaknuo moj suigrač iz juniorskog pogona, danas nažalost pokojni Damir Tomić – „Splićo“, „Kareka“ – nevjerojatan nogometni talent, igrač koji je mogao imati uspješnu internacionalnu karijeru u velikim europskim momčadima. Ali, nije mu se posrećilo, žao mi je zbog toga.

Sve se to dešavalo sredinom 80-ih godina, a onda dolazi do laganog pada „Metalca“, zatim do rata i poslijeratnog devastiranja najvažnijeg sponzora kluba, Željezare Sisak. Stadion prelazi u privatne ruke, ništa se ne ulaže u infrastrukturu, gomilaju se dugovi, igrači odlaze, nestaje entuzijazma i klub pada na najniže grane. Kraj 2018. godine praktično je trebao biti i kraj NK „Metalac“. Srećom, tako nešto nije se dogodilo.
Sjećam se da sam sredinom 2018., negdje u svibnju ili lipnju, trčao atletskom stazom na „Metalcu“. Ne znam što mi je bilo teže padalo – moja zadihanost zbog slabe kondicije ili gledati na što liči stadion. Obrastao u korov, neuredan, devastiran, nikakav, za plakati. Završio sam s treningom i krenuo prema izlazu, ali nisam otišao… Prišao sam trojici mlađih ljudi, među kojima sam prepoznao i neke prijatelje s nogometnih terena. Započeli smo razgovor, naravno o „Metalcu“. Ispostavilo se da su dečki, zapravo, nova Uprava NK „Metalac“, oni koji čestita srca i namjere žele spasiti klub od gašenja. Tada sam upoznao i budućeg predsjednika, Zorana Sertića – upravo je kosio travu na glavnom igralištu. I tada i danas ostao je isti: skroman, radišan, pun optimizma i životne energije, čovjek koji je svojim radom i zalaganjem primjer drugima.

U Capragu je vrlo brzo prepoznato da se nešto jako dobro dešava s klubom, pokrenuta je jedna pozitivna priča, kao u nekim prijašnjim vremenima. Nesebičan rad za društveno dobro, briga za dobrobit i prosperitet zajednice. NK „Metalac“ ubrzo je postao svijetla točka u ovom dijelu našeg grada. U najmlađe kategorije, prstiće i limače, već u prvoj godini oporavka kluba upisalo se nekoliko desetina djece željnih igre i zajedničkog druženja. Roditelji su svesrdno podržali Zokija i trenere Bešu, Deicu, Liku…, pritom shvaćajući kako je NK „Metalac“, postavljen na novim principima, nešto mnogo više od igre.

U protekle tri godinenapravljeno je čudo. Klub je spašen – stadion je ponovo u gradskom vlasništvu, igrački pogon svih kategorija znatno je ojačan, financije su na stabilnim temeljima, obnovljene su klupske prostorije, a uskoro kreće i montaža novih tribina. NK „Metalac“ je postao jedna složna obitelj, mjesto druženja i pozitivnih vibracija. Nešto najbolje što se desilo u radničkom naselju Caprag u zadnjih 20-ak godina. Pozitivna energija ispoljena je i nakon razarajućeg potresa krajem 2020. godine, kada članovi kluba u klupskim prostorijama pokreću humanitarnu akciju prikupljanja i distribucije pomoći stradalom stanovništvu. Više od 40 dana mnoštvo volontera, članova i prijatelja „Metalca“ nesebično su pomagali unesrećenima, ali se i međusobno družili. Prekrasno iskustvo u teškim vremenima, iskustvo koje vraća vjeru u čovjeka i plemenite ljudske osobine.
S radošću i optimizmom čekamo naredne godine, odrastanje naše djece na nogometnom terenu koji nam je toliko mnogo značio u našem djetinjstvu. Moja dvojica maloljetnih sinova – jedan u prstićima, drugi u limačima – ne mogu zamisliti svoj život bez „Metalca“ i svega onoga što naš klub predstavlja. NK „Metalac“ je pozitivna i svijetla priča u teškim vremenima.

TEKST: ISMET ISAKOVIĆ

(promidžbeni tekst)

Komentirajte