Dobitnik ovogodišnje Nagrade Grada Siska za životno djelo je umirovljeni novinar Vladimir Pajtlar. On je nagradu zaslužio i primio za doprinos u području novinarstva i publicistike. Pajtlar je u novinarstvu od 1961. godine, kada ga je, kao 19-godišnjaka, u zanat uveo tadašnji dopisnik Vjesnika iz Siska Božidar Babić.
„Znao sam pisati, ali svaki zanat ima svoje tajne koje mi je on pokazao“ – kazuje za Večernji list Pajtlar koji je cijelu svoju karijeru proveo u sisačkom Jedinstvu. Uz bazičnu redakciju radio je doduše i za druge medije i novine. „Od 1964. kad je otvoren Radio Sisak okušao sam se i na radiju, ali me tiskani, pisani izraz više privlačio.“ – ističe Pajtlar.
Do 1992. godine Jedinstvo i Radio Sisak bili su spojeni, pa je novinar radio izvještaje za oba medija.
„Bio si vozač, nosio fotoaparat, magnetofon, papir i olovku. Kad si došao montirao si prilog, razvijao fotografije i pisao tekst. Sve se radilo i sve se stizalo. Novine nisu nijkad kasnile osim jednom prilikom 1973. kada nije bilo plina za tiskaru u Zagrebu.“ – kazuje Pajtlar.
Odlaskom u mirovinu 1999. godine više je pažnje posvetio istraživanju. Zanimaju ga, kaže, nepoznati detalji iz povijesti Siska. Lani je objavio knjižicu o povijesti poznatog sisačkog restorana Bijela lađa, skuplja podatke o sisačkom Ukrajincu Sergeju, želja mu je izdati fotomonografiju o starom sisačkom placu i o Malom kaptolu.
„Pripremio sam sve za tisak o jedrilici koja je u Sisku 1923. poletjela, a Zagreb se diči da je kod njih poletjela 1930. godine i da su prvi u tome. Također sam sve istražio o brodu Bikovo, koji je riječni brod izgrađen u morskom brodogradilištu pa je do Siska putovao preko Jadrana, Bospora, i Crnog mora te Dunavom i Savom.“ – nabraja Vladimir svoje gotove projekte . Unatoč mirovini i dalje je u novinarstvu pa piše kolumne za lokalni portal.
„Pisanje je moj život, što vele – da se opet rodim bio bih ponovo novinar iako je vrlo naporno i teško bilo, pogotovo kad se u tiskari radilo“- napominje Pajtlar koji je prvi tekst objavio s 11 godina u Plavom vjesniku.
„Bio je to prikaz mog susreta s vukom na Baniji. Dobio sam honorar od 500 dinara što je bilo puno obzirom je moj otac, kao učitelj, tada imao plaću od 8.000 dinara.“ – dodaje Vladimir koji zajedno s kolegom Zdravkom Strižićem sprema veliku monografiju o novinarstvu i novinarima ovog područja od 1945. do danas.
