Kolumna mr.sc. Bore Mioča pod nazivom “S onu stranu pameti”
Njima je trebalo četrdeset godina, nama će duplo!
„Danas su ovdje svi oni koji mogu pomoći razvoju ove županije, pa je ovaj susret ujedno i prigoda za porazgovarati o tome na koji način krenuti u 2015. godinu, rekao je Ivo Žinić.“
Evo ga, njega, rekao bi moj prijatelj iz Makedonije. Šta mu bi? Ničim izazvan u okruženju mira i ljubavi sruši nam svaku nadu u bolje sutra.
Ovu izjavu pročitah pa se i ja prekrižih nekoliko puta, i tako dadoh svoj doprinos razvoju županije.
Pošto, ipak, puno lošije stojim u odnosu na sve te časne, velečasne, svete i presvijetle, u broju križanja i zazivanja Božjeg blagoslova, i juče i danas ponovih radnju nekoliko puta , za svaki slučaj. Pa pobogu, radi se o našoj budućnosti, o razvoju, napretku, o konačno boljim danima za sve nas što baunjamo ovim Gradom u pokušaju stvaranja više, dodane, ili kako je već zvali, vrijednosti.
Samo nema nama naprijed. Nema, treba pomalo pakirati kofere!
S takvim stavom prvog „gospodarstvenika“ županije sigurno je samo jedno; Potrošit će sve što „uberu“ , nakon toga uredno pognojiti šefa, stanicu i desetak kilometara pruge i to je to.
Cijenjeni skup, u većem dijelu, ne stvara dodanu vrijednost i to niti jednu, jedinu kunu, ali zato troše braćo mila, troše li ga, troše.
I to skoro sve što zarade oni koji nisu bili prisutni tog dana.
Nisu bili prisutni jer rade, ostvarujući razliku u cijeni koštanja i cijeni prodaje novih proizvoda iz koje plaćaju sve namete od kojih se financiraju svi „Oni“ koji „pomažu“ razvoj županije.
„Oni“ nisu imali problema u nazočnosti na cijenjenom skupu radi toga što im „prekid proizvodnje“ nije limitirajući faktor u postizanju dobrih rezultata.
Kako ne bi bilo zabune, evo komu su Županove riječi bile upućene; „Na susretu je župan Ivo Žinić sa suradnicima okupio predstavnike vjerskih zajednica, lokalne samouprave, vijećnike Županijske skupštine, pročelnike upravnih odjela i ravnatelje županijskih ustanova, djelatnike u kulturi, sportu, sve javne djelatnike, kako bi zajedno podijelili radost dolazećih blagdana.“
Naravno da nije naglasak na prisutnim. Oni rade svoj posao, vjerojatno dobro. No, do problema dolazimo kad čelni ljudi nerealnog sektora ne razumiju od koga žive.
Osim ukoliko nam je molitva jedina prilika za bolja jutra.
Ako je tako, većina Vas što ovo pročitate, okriviće mene za „prekid proizvodnje“ i većinu tegoba gladnog i ojađenog puka.
Na jutarnjoj kavi spomenuh Proračun županije s notom zabrinutosti. Prijatelj do mene toliko se nasmijao i zagrcnuo da je pola šalice kave završilo na pregači omiljenog konobara Ante.
Eto čemu služi pregača, to vam je gospodo zaštitna odjeća nas „malih“ koje primjetite tek kad vam curi iz usta ili gaća, bagro jedna, sram vas bilo.
Ako ste vi avangrada, intelektualci što bi nam, ne samo, trebali pokazati put, nego nas i dovesti do vode u pustinji što se život zove, onda ja odoh na pilanu valjat balvane, bar će mi se tijelo razvijati a vi i dalje gnjojite!
I znate što, ja ću vam odgovoriti na tu vašu dilemu o Proračunu i svemu ostalom seronje jedne. Svaki čovik što je ušao na piće zna odgovor i on je godinama isti. Svi vi što ste bili u politici na bilo kojem položaju, mjestu, odboru ili čemu već gledali ste samo sebe i svoje interese od beplatnog pića, naknade za budalakanje ili plaće za bilo kakva ostvarenja pa i ona nikakva.
Kad bi vam se podvlačila refa u primanjima i ostvarenjima svi bi vi morali vratiti svaku kunu i lipu. A za sva vaša „umna“ djela morali bi dignuti kredite ili založiti „ono malo sirotinje“ kako bi nadoknadili bar jedan dio štete što nam je donio rad vaših sivih stanica.
No samo je jedno problem, oduzeli ste svima nama , ovom Gradu i okolini , vrijeme, ukrali ste nam desetke najboljih godina i to ne možete platiti svojiom prljavim novcima, za to ćete se roštiljati, ima Boga.
Što bi bilo na skupštini ? Svi će govoriti kako će glasati za Proračun poradi nas jer nećete praviti trošak. Ma nama nije problem što mislite da smo idioti i da pušimo ta vaša sranja ali nije nam jasno do kada će te nas vrijeđati.
Kad ćete se svi vi „političari“ otkačiti s drveta, što vam je, pa 2015-a samo što nije?
Tako je Ante, ja dvadeset godina gledam iste likove, iste fizionomije, iste nakupine, sve moralne vertikale, ugledni građani, maa bagra je to, čista nula. Sve će napraviti kako bi svoje prljave i masne guzice držali u tim stolicama. Mjenjaju stranke i uvjerenja u skladu s godišnjim dobima i dominirajućim bojama.
Sve pod devizom boljitka i sreće ovog grada i županije, ma dajte , molim vas prestanit se više brinut za nas, nama je dobro . Sad se malo pobrinite za sebe i svoje, pa nek i njima bude jednako dobro kao i nama.
I da znate zgadili ste mi pivu, Ante ja to neću platiti , neka plate ove političke seronje,.. intelektualci.., miševi su veći od vas;
Ode Mika bez pozdrava, a samo smo htjeli pribaciti koju o moralu i politici.
Platit će, naravno, za razliku od njih, ja vrlo dobro znam od čega živim i ne mjesečarim, ako ne zaradim u novčaniku nema plaće.
Evo na kraju samo jedno pitanje „umne glave“; Kada ste, bilo ko od vas „odabranih“, izišli na cestu , buneći se zato što niste dobili plaću, ili još bolje, kad vam se učinilo da nećete dobiti plaću jer ste slabo ili malo radili?
A sad više nema politike ili pijte i pričajte o vremenu i sportu ili van, utekoše mi gosti. Ode Ante po novu kecelju, mlati rukama, rotira glavom i to sve o svom trošku.
“Hrvatska vidje svakojakih čuda, al’ ne nađe štrika za toliko juda.” (A.G. Matoš)
Zdravi i veseli bili.
mr.sc. Boro Mioč, dipl.ing.
P.S. Evo malo štiva;
Bojeći se množenja Izraelaca u Egiptu, faraon (možda Ramzes II.) naredi da se pobiju sva muška novorođenčad. Mojsijeva majka načini košaricu od papirusove trstike, oblijepi je smolom i paklinom, u nju stavi dijete i položi ga u trstiku na obali Rijeke (Nila). Faraonova kći i njezine sluškinje prepoznaše ga kao malog Izraelca. Tako je i dobio me – Mojsije znači na starom hebrejskom: “Iz vode izvađen”. Mojsijeva sestra, koja je sve to promatrala, rekne faraonovoj kćeri da će joj potražiti dojilju među Hebrejkama da joj doji dijete. Faraonova kći pristade i tako Mojsije bude vraćen majci. Njegova majka postade mu dadilja i on odrasta u izraelskom domu. Kasnije je doveden na faraonov dvor. U povijesti Mojsije je izuzetno zanimljiv zbog samih početaka povijesti Izraela. Mojsije je pisac 5 biblijskih knjiga (Postanak, Izlazak, Levitski Zakonik, Brojevi i Ponovljeni Zakon). Prvih pet knjiga u Bibliji se nazivaju Mojsijevo Petoknjižje ili Tora. Židovi i danas poštuju Petoknjižje. Sadržaj Mojsijevih knjiga počinje od samog stvaranja svijeta i prva knjiga je napisana 1513. pr. n. e. u pustoši. Mojsija posvoji faraonova kći. Jednom zgodom na dvoru faraon u šali metne svoju krunu Mojsiju na glavu, ali je on odmah zbaci i izgazi nogama (Josip Flavije, Antiquitates Iudaicae 2, 9:7). To dvorani shvate kao kobni predznak da će Mojsije zbaciti faraona. Da ga iskušaju, donesoše mu dvije zdjele, jednu punu žeravice, a drugu trešanja, ili, po drugoj verziji, prsten optočen rubinima. Mojsije, koga je vodio anđeo, uzme žeravice, stavi je u usta i opeče se. Time dokaže da u njemu nema nikakve izdajničke nakane. To je kasnija hebrejska legenda, kojoj je, vjerojatno, bila svrha da objasni očitu Mojsijevu govornu manu: “Ja sam u govoru spor, a na jeziku težak” (Izl 4, 10)
Izraelci su u Egiptu bili ugnjetavana nacija. Mojsije jednom ugleda kako neki Egipćanin tuče Izraelca; osvrnuvši se da tkogod ne gleda, ubije ugnjetača. Zakopa tijelo u pijesak, no za to se brzo pročulo, i faraon zaprijeti Mojsiju smrću. On uteče u midjansku zemlju. (Izl 2, 11-15)
Mojsije je danima lutao pustinjom i žeđao, kada naiđe na studenac. Na studencu susrete sedam kćeri midjanskoga svećenika Jitra. Pastiri im ne dadoše da naliju vode u pojila da napoje očevo stado. Mojsije ih obrani i sam napoji ovce. Upoznavši se tako, bude primljen u dom oca njihova. Oženi se Siporom, jednom od sestara.
Čuvajući tastove ovce, Mojsije dođe do brda Horeba, gdje mu se ukaza gorući grm koji ne mogaše dogorjeti. Bog mu progovori iz grma i reče da je njemu suđeno da Izraelce izbavi iz ruku tlačitelja, Egipćana, i da ih povede u Kanaan, “zemlju kojom teče med i mlijeko”. (Izl 3,1-10)
Mojsije, kao oruđe Božje, pusti na Egipat cijeli niz nevolja kako bi faraona nagnao da pusti Izraelce iz ropstva. Ali je faraon bivao svaki put sve tvrdokorniji. Najposlije mu bude zapriječeno da će biti pobijeni sinovi prvenci svih Egipćana, pa i njegov. U isto doba Izraelcima bude rečeno da se prihvate posebnih priprema za polazak: valjalo je da zakolju po janje i da njegovom krvlju načine znak – po predaji: tau-križ (T) – na dovratnicima i na nadvratniku svojih kuća; trebalo je da pečene janjetine jedu opasanih bokova, s obućom na nogama i sa štapom na ruci. Te noći dođe anđeo zatornik, ali mimoiđe Izraelce, kojima su kuće bile zaštićene znakom na nadvratniku, i pobije samo egipatske prvorođence. Ta nesreća slomi faraonovu tvrdokornost, i on pusti Izraelce.
Kako bi vodio Izraelce iz Egipta, Bog im na početku putovanja u obećanu zemlju pokazivaše stup od oblaka danju i stup od ognja noću. Kad ču da su otišli, faraon se dade u potoč (potjeru) za njima s konjicom i bojnim kolima. Stigavši do Crvenoga mora, Mojsije ispruži ruke te vjetar puhne tako da se vode razdvojiše ostavljajući suh prolaz kojim Izraelci prijeđoše. Kad Egipćani nagnu za njima, Mojsije pruži ruke i more se vrati u korito potopivši vojsku egipatsku. Izraelci, na sigurnom na drugoj obali, spjevaše pjesmu zahvalnicu, a Mirjam, sestra Mojsijeva, i druge žene udarahu u bubanj plešući od radosti. (Izl 14,19-31)
U pustinji Izraelci, bojeći se da će umrijeti od gladi, stadoše mrmljati protiv Mojsija i Arona. Zbog mrmljanja i konstantnog prigovaranja Bog ih je kaznio četrdesetgodišnjim lutanjem pustinjom. Ali Bog obeća da će se pobrinuti za njih. A ujutro obilna rosa sve orosila oko tabora. Kad se prevlaka rose digla, površinom pustinje ležao tanak sloj, nešto poput pahuljica. Tvar je imala okus medenoga kolačića (medenjaka), te su je se Izraelci mnogo nakupili. Kako im bijaše nepoznata, prozvaše je mana (od hebr. manhd’ = “Što je ovo?”).
Izraelci se stadoše u pustinji tužiti na žeđu, pa Mojsije zaište pomoć u Boga, koji mu reče da uzme štap i da udari po pećini na Horebu. Mojsije tako udari, pa se ljudi napiše, a blago se napoji. (Izl 17, 1-7; Br 20, 1-13). Mojsije ovdje čini kardinalnu grešku. Pri samom činu izbijanja vode iz stijene nije dao slavu Bogu i Bog ga kažnjava tako što neće ući u Obećanu zemlju.
Dok su bili u pustinji, Izraelci ratovahu protiv plemena Amalečana. Mojsije se popne na vrh brda da nadgleda bitku, s bratom Aronom i šurjakom Hurom. Dokle bi god Mojsije držao ruke podignute, Izraelci bi, čudom, bili bolji u borbi ali kad bi mu klonule od umora, oni bi uzmicali. Kako se Mojsije bio iscrpio Aron ga i Hur posjedoše na kamen pa mu pridržavahu ruke do sunčeva zalaska, te Amalečani budu potučeni. Njegove su uzdignute ruke postale pralik Kristova križa. (Izl 17, 8-13)
Mojsije prima ploče zakona; Izraelci se klanjaju zlatnom teletu (Izl 19; 20; 32,1-24; 37).
Mojsije se popne na brdo Sinaj i od Boga primi dvije kamene ploče na kojima je bilo napisano Deset zapovijedi. Deset zapovjedi naglašavaju isključivu odanost Jahvi, dok zabranjuje druge bogove, obožavanja likova i uzimanja Božje svetog imena na nedostojan način. Izraelcima je zapovijeđeno da drže sabat, da iskazuju čast ocu i majci, zatim zakoni protiv ubojstva, preljubništva, krađe, lažnog svjedočenja, gramzivosti. Na taj način Bog je sklopio savez Zakona sa Izraelom kroz posrednika Mojsija. Dok on izbivaše, Izraelci zatražiše od Arona da im načini idole (kumire) kojima bi se klanjali; te on skupi od njih zlatninu i napravi od nje zlatno tele koje postavi na žrtvenik. Vrativši se, Mojsije se razjari na njihova idolopoklonstva, razbi kamene ploče i uništi zlatno tele. Sve spali vatrom i baci u vodu, a Izraelce natera da popiju tu vodu. Poslije se opet vrati na Sinaj i od Boga dobije nove ploče. Mojsije zatim zapisuje Jahvine riječi, prinesene su žrtve i polovica krvi je poprskana na žrtvenik a ostatak krvi je poprskan na knjigu i na sav narod nakon što su potvrdili svoju spremnost da slušaju. Razabravši da Izraelcima treba tvarni predmet kojem bi se klanjali, načini im Mojsije Kovčeg Saveza, iznutra i izvana zlatom okovan, uz koji su stražarila dva zlatna kerubina, a u njemu se čuvahu ploče.
Izraelci, siti pustinjskoga života, uzeše mrmljati protiv Boga i Mojsija. Jahve na njih pošalje zmije ljutice, zbog čega im nedaće bijahu još teže. Mnogi pomriješe od zmijskoga ujeda. Kad se narod pokaja, Mojsije se pomoli Bogu da ukloni otrovnice. Bog mu reče da načini zmiju od mjedi i daje stavi na stup. Kad koga ujede ljutica, neka pogleda u mjedenu zmiju i ozdravit će. Mojsije potom izradi mjedenu zmiju i metnu je na stup u obliku slova T (tau), te se pokaza da ima čudesna svojstva.
Mojsije je umro u zemlji moapskoj pošto je mogao vidjeti zemlju obećanu, u koju sam nikad nije zakoračio.
