Petak je u Sisku. Nema „gluve kuje“ na ulicama, kako bi se reklo u dotičnom moslavačkom gradu. I ljudi su naviknuti na melankoliju koja ledi putove i stvara koprenu tuge između pogleda i onoga što se gleda, makar to bila najobičnija zgrada, šuma ili pokoja lutalica koja besciljno traži svoj čopor. Grad je naviknut na ovakve prizore; naviknut je na imaginarni mrak koji si građani konstantno zamišljaju i u sred bijelih, sunčanih dana; naviknut je na poraze, političke promašaje i zavrzlame, kolektivnu besparicu. Sve manje dječjih glasova vrišti sa igrališta u poletu igre, a sve više izboranih lica koja su na sebi osjetila i po više ratova. Stari industrijski grad izgubio je odavno svoju čar i zamijenio ju inkubatorom sivila, do onog trenutka kada će netko isključiti struju iz zida, a sve što će ostati jest sam Sisak sekundu nadomak smrti, spreman da ga proždre neki veći grad, ili da propadne u ruševine bitki na kojima je i nastao.
Ono pak što je imao jednom davno i što se donekle održalo i do današnjih teških vremena, bio je bunt. Bunt preliven u materijalni oblik – u grupe čudne mladeži koja se oblačila u crno i šareno, koja se šišala nelogično, koja je reflektirala sumornost rođenog im grada i koja je rekla „Dosta!“ konvencijama i tradicijama, besmislenim elementima u pokušaju održavanja duha grada. Uvijek je Sisak imao tu „alternativnu kulturu“, samo ne neku isforsanu, neki pokušaj novopečenih pankera i metalaca u krizi teen godina, on je imao one prave sljedbenike promijene i alternativnog pristupa, gdje su nalazili sreći i veselje i opuštenost, anomalije za ovaj propadajući grad.
Malo im je mjesta bilo omogućeno za konzumiranje ovih senzacija, ali tamo gdje to jest bilo, uvijek su dizali atmosferu svojim pjesmama, alkoholom, cigaretama, skakanjem i razuzdanim plesanjem te ostalim oblicima destrukcija na najdraže im bendove koji su se smilovali doći u ovaj Silent Hill Hrvatske.
Jedan od tih bendova, i to ne bilo koji, odabrao je ovu destinaciju, i to ne po prvi put.
U pokisloj Šumici, u klubu Skwhat, Atheist Rap, koji je ove godine proslavio srebrni pir postojanja, održao je sjajan koncert, koji je djelovao kao svojevrstan vremeplov i vratio sve prisutne u neku ranu mladost i prvo sučeljavanje sa dobrim starim balkanskim punk rifovima ovih Novosađana.
Kao predgrupa nastupili su mladi punk rock bend iz Garešnice Fuck You John Mayer, kutinski HC punk rock F.L.S. (First Love Syndrome) i zagrebački Joj! pankeri – Biciklić.
Nakon zagrijavanja nekolicine hrabrih koji su napustili tople domove i televizore, energični i hrabri Fuck You John Mayer, te F.L.S. napustili su stage i publiku koja je brojala par desetaka ljudi. Sa laganim, ali u klubu tradicionalnim kašnjenjem, nastupio je antiglazbeni performans, kako se oni sami opisuju mixa melodičnog HC-a i Oi!-a s hitoidnim refrenima i bizarno besmislenim tekstovima – grupe Biciklić, a polagano rastuća publika intenzivno se aktivirala na pjesme poput „Hrpa“ ili „Dinamo – Hajduk.
Headlineri su zauzeli pozornicu nešto nakon ponoći i napravili uvertiru sa „Zapadnom Evropom“ i „Fatarmoganom“. Ovi punk klasici trigerirali su šutku posebno uzbuđenih dječaka u prvom redu, što je bio dokaz da su i drugi uživali sa strane, samo što su na malo civiliziraniji način to pokazivali, na primjer, osmijehom i plesom. U određenom trenutku, nakon „AR2, „Letnjeg hita“, „Godine kulture“, došao je red na pjesmu „Štrikanje“. Dok sam osjetila vibracije iz zvučnika pored kojih sam se u alkoholnoj izmaglici nesvjesno postavila, osjetila sam ugodnu toplinu, raskinuće svih granica koje su postajale u toj dvorani. Bez obzira na broj ljudi, atmosferu, i godinu u kojoj sam ju slušala, ova pjesma je povezivala te vremenske dimenzije jer se nije nikada mijenjala, njezin kontekst i ritam su besmrtni jer su ovu prostoriju u određeno vrijeme na određene periode povezivali bez ikakve selekcije. Sve je u trenu postalo dio sjećanja koje ću uvijek percipirati kao bezvremenski osjećaj koji me pratio uz mladost. Izazivao je opuštanje od svakodnevnog idiotizma i prihvaćanje situacije u kojoj smo bili, kakva god ona zatupljujuća bila. Koncert je nastavio teći u revijalnom tonu uz „Felićitu“, „Na putu“, „Odlazim“, „Grill“, „Car Core“ preko legendarne „Wartburg“, do energične završnice uz „3 jutra zemlje“, „Pritilend“ i „Dr. Pop“. Opjevali su i brojne druge klasike, tako da je publika bila na izmaku energije pri završetku koncerta.
Najlošija stvar koja se dogodila bila je manja posjećenost. To ide na dušu i sram onima koji su se držali kao borci za alternativnu scenu Siska, dok je situacija u gradu bila još relativno normalna i kada su ljudi još relativno imali nade.
Atheist Rap ovom je promjenjivom sisačkom vremenu tako još jednom doprinio pjesmama, stvorenim beskompromisnom neopterećenosti, bez imalo pretencioznosti, ogorčenosti i istrošenog eksplicitnog sadržaja. Bend koji već dvadeset i pet godina nastupa na svim mjestima, bila ona sela ili metropole, ostavio je trag u mom rodnom gradu, sjećanje na jednu lijepu punk scenu koja je spašavala ljude u bijegu od iskvarenog mentaliteta.
