Kolumna mr.sc. Bore Mioča pod nazivom “S onu stranu pameti”
Što čini razliku realnog od nerealnog područja rada?
Većina budala misli da su samo neuki.
(Benjamin Franklin)
Rad kao kategorija definiran je kao ustavno pravo ljudi da kroz korisne radnje, što svojih sivih stanica, što ruku i nogu, ostvaruju dodanu vrijednost, te time zaslužuju odgovarajuću naknadu za obavljeni posao. Naravno da je to jedna proizvoljna definicija s kojom se možete ali ne morate složiti. No to nam u ovoj priči nije presudno.
Kako god ga definirali, uvijek i bilo gdje, naglasak je na stvaranju dodane vrijednosti. U proizvodnji, znanosti , gospodarenju otpadom, čišćenju ceste, uvijek se radi o novoj vrijednosti. Nova vrijednost bi trebala biti veća, ako govorimo o „urednom“ poslovanju, tj. dobrom i pametnom radu. Ona može biti i manja, ako se loše gospodari ili se malo zna.
Kad se malo zna i velika količina uloženog rada ne donosi dobre rezultate. Stari profesor bi rekao; Leti i pčela i osa, samo što pčela sere med a osa govna! No i osa ima svoje mjesto u stvaranju nove vrijednosti. Bitno je znati što je to , kako bi i njen rad mogli vrednovati. Kud god krenuli bez znanja ne ide. Ne može se naprijed s neznalicama i glupanima pa makar nam bili najbliži članovi obitelji i točka.
Kad manjka znanja u „realnom“ sektoru proces je jasan i točno definiran. Posao traje samo onoliko koliko je dubok vlasnikov džep ili obiteljska kesa. Takva društva se gase, raspadaju se obitelji, stvaraju socijalni slučajevi. Država kroz sve moguće namete i represivne mjere samo pripomaže brzini „giljotiniranja“.
Nedostatak znanja u „ne realnom „ sektoru znači samo veće zaduženje, države, naravno. Sve ostalo ostaje isto. Količina znanja se ne mijenja, ne mijenja se ni količina rada. Naknade za obavljeni posao mogu i moraju biti veće, nikako manje, jer svakim danom sve je skuplje, kako inače preživjeti!?
Zašto je sve skuplje ? To nikoga ne zanima, čemu. Ima i tu neka definicija koja veli ; Kad neke robe nedostaje došlo je do poremećaja proizvodnje u odnosu na potražnju. Manje se proizvodi, ili se više troši. U oba slučaja treba povećati proizvodnju, dakle raditi. Raditi?
Što bi bilo kad bi se postavili realni okviri svakog posla a time i mjerila vrijednosti? Što bi bilo kad bi svaka administracija bila plaćena prema rezultatima ustanove u kojoj obitava ? Zar ne bi bilo normalno, ako je točno da se „ne realni sektor“ financira većim dijelom iz „realnog“, a točno je, ujednačiti prava, vrijednosti i količinu obavljenog rada, te na kraju i dodanu vrijednost.
Kako može neto prosjek plaća na državnoj razini biti 5500 kn, kad znamo da u realnom sektoru može se samo o tome sanjati. Tko je tu lud ili bolje reći, imali tu pametni?
No ubiti vola radi nekoliko šnicli postala je normalna mjera svih naših“umnih“ glava što upravljaju našim dobrima i to našom voljom i „radom naših sivih stanica“.
Tko nema krila i laktovima se služi da poleti.
(Laurence Peter)
Zdravi i veseli bili.
mr.sc.Boro Mioč, dipl.ing.
