Kolumna mr.sc. Bore Mioča pod nazivom “S onu stranu pameti”
Radim sve i to s velikim uspjehom !
Taman sam pomislio kako ću ostatak od nekoliko dana godišnjeg pametno iskoristiti, ali evo njega; Znaš što treba napravit ? Ne znam. Kako ne znaš’ Pa , eto ne znam. I ti si bio direktor? Jesam i to u privatnom sektoru dvadeset godina. Onda moraš znat? Moram li? Moraš. Dobro kad je tako i kad se mora, nema što ne znam. Ma znaš o čemu govorim? Ne znam. A jebate, ti u društvenom sektoru nisi izgubio samo kosu. Nisam, izgubio sam i brkove i bradu.
Znaš što sam ti tio reći. Znam. Pa kako znaš? Znam, ništa pametno. Ćaća mi često zna spomenut zgodu sa susjedom još iz onog rata kontra onog s malo brka ispod nosa; Veli on stajali on i susjed kraj puta kojim su prolazili okupatorska vojska, kadli zastade jedan s motorom i onom smiješnom prikolicom i priupita; Mali jeli ti znaš gdje je selo Kukavice. Susjed od prve odvali; Ma nikad čuo. Izvuče se onaj iz prikolice i stade ispred susjeda, stavi rukavicu iz desne u lijevu ruku i opali mu šamarčinu, da mu zvonilo do kraja života. Jeli sad znaš? Evo isti trenutak mi nadođe, promrmlja susjed. Nadođi ti ispred nas i vodi nas u selo. Vodio ih je ko najbolja navigacija. Kad su došli zapeše ga nogom u guzicu i u velikom luku se vrati doma.
Eto tako ti je to u životu. Nikad nisi siguran što i koliko znaš dok te ne sustigne „šamarčina ili noga“. A kad te sustignu ne hodaš, letiš. Dobro, vidim ja da je tebi do zajebancije? Ne ali bi bilo najbolje da konačno prozboriš sto bi trebalo napravit? Ako ja budem direktor. Ne budeš. Ma ako budem ja ću Vam odmah gurnut pod nos prazan papir; Ajde bagro napišite što vi radite osam sati svaki dan . I oćeš se kladiti da će list biti prazan. Šta bi napisali, da češkaju jaja ili „onu“ stvar? Neću se kladiti ali list neće biti prazan. Eto možeš mislit. Neće. Što će napisati? Ja znam da njih pola nema nikakva zaduženja, ne znaju ni zašto su tamo. Znaju. Što.? Znaju zašto su tamo. Pa što onda ne rade? Rade. Što rade jebate ima ih ko kusi pasa?
Ne, ima ih koliko treba. Kako? Pa tako. Nitko nije došao slučajno. Sve ih je netko primio i zaposlio. Znaš li ti uopće što znači riječ zaposlio? Znam. Eto, falim te bože. Sama riječ govori kako su njihova znanja potrebna i radi toga ih je netko zaposlio. Aloo, ZAPOSLIO. Možda bi ti bilo lakše ako kažem da im je netko dao posla. Tko će im dat posla? Opet ti pa onaj tko ih je zaposlio, jebem te gluha. Što si negativan? Nisam. Svi VI „mudraci“ i pola grada samo drobite o onima koje je neko zaposlio i njihovom količinom posla. Već ste zaboravili i tko ih je primio i tko ih je trebao zaposliti. Samo još kod nas ili možda samo u našem gradu proganjaju se „uposleni“. Oni koji su ih „morali“ zaposlit već rade sa podebljanim kontom od bliže dvjestotinjak tisuća kuna otpremnine. Kako , pa „Oni“ su govorili kako su svi lopovi i da će ih sve nabiti nogom u guzicu, na tome su dobili izbore?!
Eee moj prijatelju, tko pamti obećanja, pa ti ne znaš ni za koga si glasovao. Samo ti je bilo bitno da „lopovi „ izgube. Tako je . Zaboli me ona stvar tko će biti, ali neka nisu oni. Dobro. I što bi ti sad. Gurao pod nos ljudima prazan papir. Zar ne bi bilo normalno da direktorom postaju ljudi s znanjem i vizijom kako napretka tvrtke tako i ljudi koji su zaposleni i rade?!
Što bi s papirom na kojem su djelatnici napisali; Radimo sve što nam je u opisu radnog mjesta i sve ono što nam je direktor “dodao” u cilju spašavanja tvrtke i ukupnog boljitka.
Ma, zar ne bi bilo normalno da svi Vi koji sanjate biti direktori, bar nekoliko minuta na dan, promislite što bi to Vi radili , osim kadroviranja, i kako bi vaša znanja pripomogla kako tvrtci tako i svim , ili većini, zaposlenih.
Kad ćete već jednom shvatiti da vodite “njihove” tvrtke a ne “babine”!?
Zdravi i veseli bili.
mr.sc. Boro Mioč
