Kolumna mr.sc. Bore Mioča pod nazivom “S onu stranu pameti”
Političar mora imati „jaja“
Upeko zvizdan, gori zemlja, gori borovina…naravno, na sreću, radi se o pjesmi i nema nikakve veze s piromanima, radnja je u jednom ugostiteljskom objektu na plavom Jadranu. Taman sam pomislio da sam pobjegao od politike i Siska ali malo sutra, ne može se pobjeći od sudbine, iako je mater znala često govorit: Sine voda ide i preko sudbine. Ja tek došao a oni relaksirani, željni događanja bilo koje vrste, i naravno, radi se o ljudima koji niti su u politici, niti žive i rade u Sisku, ali „sve znaju“ i „sve komentiraju“. Badava ja pobjegao na otok.
Ma kakva smo mi zemlja, ne vidimo ni tri dana u naprijed. Kako je kod Vas u Sisku? Kad se vlast promijeni što im je obaveza, koji zadaci? Što trebaju napraviti? Koja su ostvarenja minimalna? Koja su postignuća dovoljna za sljedeću radnu godinu? Čujem kod Vas se govori o nekoj racionalizaciji, sanaciji. Koliko novca Vam ostaje od toga? Gdje ćete to investirati? Što će od toga imati lokalna zajednica? Koje koristi , koja sredina će osobito profitirati? Hoće li ljudi koji žive u Sisku vidjeti na djelu kako promjena vlasti može donijeti i bolju kvalitetu života?
Uuu, koliko pitanja.
Jel Vi pitate svoje političare? Jel ih prozivate za neučinjeno? Hvala Bogu, ne bavim se politikom, ali uvijek sam htio nekog pitat o čemu se tu radi. Evo recimo Vi u Sisku. Vama su govorili da Vam samo bog može zatvoriti željezaru, jer ona je drmala cijelom Hrvatskom, obranila zemlju, cijevi postale oružje, i šta sve ne, aaa, tu je radilo skoro 15000 radnika, to je sila koja se ne može tek tako zanemariti i tko je taj koji će to zatvoriti?
Za to treba imati „jaja do poda“.
U upravnu zgradu se ulazilo „puni hgaća“, nema ga tko se nije „usro“ kad je dobio poziv da se javi u Božidara Ađžije 2. Spomenik arhitekture, zgrada koja je iz kalendara skoro izbacila cijelo jedno „godišnje doba“, jedno proljeće je postalo povijest. Tko je tamo sjedio, od portira do glavnog direktora, taj je morao biti odabran. Prvo od onih što na posao svakodnevno nosiše, srp, čekić i nakovanj u radnoj torbi, a nakon njih i oni koji umisliše da je došlo njihovo vrijeme i da im ne treba ni škola ni znanje ni imanje , dovoljna je bila ruka na lijevom džepu košulje, jer sako jedni nemaše, a drugi su čitav život navlačili onaj plavi radni kombinezon i u njemu se jedino dobro osjećali.
Prolazio sam neki dan kroz Sisak i baš poželio baciti pogled na tu građevinu, da vidim i to čudo kako arhitekture, malo više moći . Što je to tako plašilo jedan dio radnog naroda i „poštenu“ intelegenciju. Stao sam ispred zgrade i ne mogu vjerovat. Svud okolo trava, podivljalo raslinje, nema prozora, ma ima , samo otvori u zidu, sve skupa kuća strave, mraka i žalosti.
Eee moj prijatelju, to je samo jedan od primjera kako vode brigu o našoj imovini, oni koje odabiramo . Ma sve bi to bilo u redu kad bi oni taj dio posla obavljali mukte.
Netko bi tu dovodio djecu raznih uzrasta, govorio im o jednom načinu rada, poslovanja,pojasnio jedan sasvim drugačiji sustav, govorio im sve mane i vrline takve organizacije, svjedočio o jednom vremenu o ljudima koje je vodila samo jedna ideja. To bi bio poznat i priznat edukacijski centar.
Imali su samo jedan put i zaklinjali se kako s njega nikad neće skrenut. Danas neki od njih opet se kunu kako Sisku treba četiri puta i nekoliko puteljaka.
Upravna zgrada Željezare Sisak u vlasništvu je Republike Hrvatske. Šteta je što u kolumnu nisam ubacio i poneku sliku, vjerujte riječi su tanke, slabe i ne mogu ni približno dočarat svu bijedu tog zdanja kojim se dičila radnička klasa a zazirala „poštena“ intelegencija.
Da, prije par godina tražili smo od Vlade RH i resornog ministarstva da Gradu Sisku u zamjenu za neplaćenu komunalnu naknadu daju tu zgradu. Namjera nam je bila smjestiti u nju upravu novog trgovačkog društva, jednu za sva društva, s pripadajućim resorima. Tu je bilo mjesta i za poduzetnički inkubator za nove mlade snage koje su imali hrabrosti krenuti u avanturu što se poslom zove. U jednom dijelu bio bi i ured za gospodarstvo, ured za ekologiju, Poslovne zone, Sisak projekti….?
Kad smo obilazili tu zgradu, nakon što ju je u vlasništvo RH vratio jedan od vlasnika, jedan kolega je rekao da je „slika zastrašujuća“. Sve je na svom mjestu samo nema ljudi. Izgleda kao da je netko usisao ljude a sve ostalo je tu : Radni stolovi, fotelje, ormari, vješalice, klima uređaji, centralno grijanje…., telefoni..?
Danas je slika onakva kakva odgovara stanju ekonomije grada i države. Za dovesti bilo što u takvo stanje stvarno treba imati „jaja“.
Za gospodariti s tuđom imovinom na toj razini svima treba „odrezati jaja“.
Zdravi i veseli bili.
mr.sc. Boro Mioč
