Piše: Davor Hrvoj
Kako grad poput Siska, čiji građani sanjaju o najosnovnijim uvjetima za život, svakodnevno se bore za zdravlje, čišći zrak, može pružiti nadahnuće za stvaralaštvo na području umjetnosti? Gdje je, u toj situaciji, ali i cjelokupnom katastrofalnom stanju u državi i svijetu, umjetnost na listi prioriteta grada? Može li pomoći u prosperitetu i ugledu grada?
Koliko je umjetnost uistinu potrebna građanima koji moraju razmišljati o egzistencijalnim pitanjima? Može li pomoći u unapređenju kvalitete njihovih života? Imaju li vremena za nju? Imaju li još dovoljno snage za aktivno sudjelovanje u njoj, jer bez toga umjetnost je nepotpuna?
Odgovor na ta pitanja mogu dati jedino građani Siska, a upravo su oni najveće nadahnuće, sila koja tjera jednog od najvećih umjetnika grada, Damira Kukuruzovića, da ustraje u svojoj viziji – promociji dobre glazbe. Sposobnost, nadarenost, snovi, upornost, zanos, ljubav – zahvaljujući tim osobinama i spomenutoj sili Kukuruzović već godinama osmišljava glazbeni život u Sisku, odgaja novu publiku, oduševljava čarobnim zamislima, suradnjama sa svjetskim zvijezdama jazza, ali i znalački predstavljajući hrvatsku jazz scenu.
Prvorazredan kulturni događaj
Siscia Jazz Club, danas jedini pravi hrvatski jazz klub, kojeg vodi već sedam godina,
baza je za sve akcije, a one su odavno prerasle veličinu klupskog prostora i značaj lokalnih događaja. Iako je atmosfera tog kluba nenadmašna, jazz i blues festival dislociran je, doduše ne daleko – tek na šetnicu iza zgrade u čijem je podrumskom prostoru klub smješten, ispod prostorija Turističke zajednice Siska. Idealno! Naime, upravo je aktivnost koja se događa ili osmišljava u samo nekoliko metara udaljenom klubu, jedna od najvažnijih za turizam Siska, a sinergija djelovanja te dvije institucije daje veliki potencijal. Kako? Zašto? Jednostavno – kad u Siscia Jazz Clubu sviraju uglednici svjetskoga jazza poput Stevea Turrea, Angela Debarrea ili Ludovica Beiera, a, iako se doima nevjerojatno, doista su svirali, u Sisak dolaze ljudi iz cijele Hrvatske, povećavajući turističku statistiku, ali i ugled grada. No, važnije od toga, pitanje je što ta aktivnost pruža Siščanima? Odgovor na to pitanje također je jednostavan, a očituje se u posjeti koncertima, te količini radosti koju ti koncerti pobuđuju.
Novi dokaz iznimne vrijednosti i potrebe spomenutih aktivnosti koncert je što ga je Kukuruzović sa svojim Gypsy Swing Bandom održao 19. veljače 2011. u dvorani Kristalna kocka vedrine u sisačkom Domu kulture. Iako lijepa i relativno velika – za ovu prigodu ukusno uređena scenografijom koja asocira na Pariz – ta se dvorana pokazala nedostatno velikom za tako važan glazbeni događaj. Naime, sretnici su bili oni koji su na vrijeme nabavili ulaznice, jer, čak i nakon što su iscrpljene sve alternativne mogućnosti i postavljen maksimalan broj pomoćnih stolaca, mnogi zainteresirani ostali su uskraćeni za jedinstven glazbeni doživljaj. Zašto je bila takva navala za ovaj koncert? Zbog dosadašnjih spektakularnih koncerata kojima je Kukuruzović već naviknuo sisačku i hrvatsku publiku? Zbog euforične atmosfere koja uvijek vlada na tim koncertima? Možda zbog glasa koji se proširio o koncertu koji je isti sastav održao dan ranije u, također do posljednjeg mjesta ispunjenoj, Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog – iako je istodobno u “Velikom Lisinskom” svirao legendarni američki jazz trubač Randy Brecker – s nebrojenim ovacijama i čak četiri uzbudljiva dodatka? Ili pak zbog jednog od najvažnijih gypsy swing gitarista današnjice, Yorguia Loefflera koji je na ta dva koncerta nastupao kao gost uz Damir Kukuruzović Gypsy Swing Band? I na ta pitanja odgovor je jednostavan – u stvari nije ga potrebno niti tražiti. Naime, ti su koncerti postali konstanta, prvorazredni kulturni događaji, bez obzira radilo se o Kukuruzovićevoj suradnji s nekima od slavnih glazbenika ili njegovoj organizaciji njihovih samostalnih koncerata.
Životno iskustvo i emocije
Osim što su uživali u virtuoznim izvedbama, prisutni su aktivno sudjelovali u koncertu, ne samo pljeskom i zvižducima odobravanja, nego i dobacivanjima, pokazujući da se osjećaju kao u klubu. Tu je razmjenu šaljivih dosjetki inicirao sam Kukuruzović koji je duhovitim najavama uvećao dobre vibracije koje je odašiljao glazbom. U svojim najavama nije zaboravio nedavno preminulog Boška Petrovića, svog mentora, suradnika i prijatelja koji je podržavao njegova nastojanja na području jazz stvaralaštva i promicanja te umjetnosti, kojem je posvetio jednu izvedbu. Nije zaboravio niti podsjetiti na životopis najvažnijeg gypsy swing glazbenika, kultnog gitarista Djanga Reinhardta čije djelo nastavlja promovirati pod motom: “Django forever!”
Za ove koncerte Kukuruzović je, osim što je svoju gitaru sučelio onoj Yorguia Loefflera, sastav po prvi put proširivao do formacije septeta, angažiravši glazbenike sjajne vještine i osjećaja za gypsy swing. Nastup je započeo u triu s ritam gitaristom Goranom Grguračom koji se sve više razvija i kao solist, te bas gitaristom Sašom Borovcem, da bi pridružio violinista Brunu Urlića, spomenutog Loefflera, sopran saksofonista Marijana Jakića, te violinista i pjevača Dragana Urlića. No, bez obzira u kojoj formaciji svirali, Kukuruzović i njegovi prijatelji zračili su pozitivnim vibracijama, radošću muziciranja. Osim vrhunskom sviračkom vještinom, to su ostvarili zahvaljujući velikoj muzikalnosti, poznavanju jazz repertoara, ne samo onog iz gypsy swing tradicije, te spontanošću, sposobnošću slušanja, komuniciranja, reagiranja na iznenadne nepredvidive dosjetke, zadirkivanja, podbadanja, koristeći načelo poziva i odgovora, izlaganja i replika – sve uz neskriveno zadovoljstvo, smiješak na licu – ma kakav smiješak – smijanje grohotom. Zarazno za sve prisutne! Nije li to najviša razina umjetnosti – toliko dobro savladati tehniku da ju možeš potpuno odbaciti i posvetiti se samo emocijama, sviranju životnog iskustva? Posebice su uzbudljivi bili dueli Kukuruzovića i Loefflera koji su redovito svršavali euforijom u publici i na pozornici. Uz klasike gypsy swinga, primjerice “Nuages”, “Django’s Tiger”, “Daphne” i “Minor Swing”, te filmske teme, nisu zapostavili niti romsku glazbenu tradiciju – “Djelem, Djelem”, “Evo banke” i “Oči čarnaje”, kojima su razgalili publiku. Iako je koncert potrajao neuobičajeno dugo, na radost publike palo je nekoliko dodataka kojima je na najbolji mogući način zaključena ova sjajna sisačka glazbena večer.
Svi sretni – glazbenici, publika, čelnici grada Siska, Turistička zajednica, roditelji koji su znali da im djeca nisu na cesti nego na profinjenom kulturnom događaju, gosti koji su u Sisak doputovali upravo zbog tog koncerta…
Naravno, razmjena dobrih vibracija nastavljena je u bazi – Siscia Jazz Clubu – proslavom dvaju rođendana, reminiscencijama na koncert, čavrljanjem s glazbenicima i prikupljanjima podataka o novim glazbenim nepodopštinama što ih priprema Damir Kukuruzović.
