Piše: Stevo VujićKroz prozor me gleda hladno sisačko jutro.
Hrvatski radio postaja Zagreb u jutarnjim vijestima u 7 sati kaže da je u Sisku – 5. Termometar na mojem prozoru se ne slaže sa vijestima i kaže da je – 7. Gledam grane na brezi ispred moga prozora da li se njišu. Njišu se. Znači puše pa će biti kao – 17.
Nazdravlje!
Kako bilo da bilo moram izvesti van malu vižljastu kujicu Eru da obavi što mora jer već grebe po vratima.
Mažemo niz ulicu. Ispod čizama mi škripi kora smrznutog snjega koju lomim pri svakom novom koraku a kroz uši mi puše hladan vjetar i već osjećam kako mi zima štipa ušne resice pa skrećem u Drugu ulicu jer računam da je tamo
zavjetrina..
Zavjetrina je ali i red, veliki red dostojan sprovoda kod Svete Marije kakav u samom gradu nisam vidio od vremena kad se deterđent, kavu i šećer djelilo na bonove.
Zbunjen sam.
« Kaj je sad to?» pitam se ali put me vodi kraj njega pa nastavljam radoznao da saznam uzrok neobičnom okupljanju Sišćana. Čelo reda cupka da se zagrije pred zatvorenim staklenim vratima što znači da su ljudi došli prije prilično vremena i da su već poćeli zepsti pa se zagrijavaju plešući « Kozaračko kolo» kako se to narodski zove a na začelje pristižu sve novi i novi i red se slaže i slaže i na moje oći produžuje.
Praćem podozdrivim pogledima žena i muškaraca na čelu reda koji su, očito, spremni da graknu iz petnih žila na mene ako samo pomislim da se pokušam švercati ispred njih, prilazim vratima. Ona su obljepljena sa obavjestima iz kojih se građanima kazuje da je to mjesto na koje se trebaju javiti ljudi koji žele raditi kao popisivači na sljedećem popisu građana.
U redu poznata lica.
Znam da će popisivači moći zaraditi dvije tri tisuće kuna pa mi je za većinu jasno zašto tu zebu ali za neke …….. Očekivao sam učenike, studentariju, moje nezaposlene branitelje, pitomce zavoda za zapošljavanje, uvijek gladne penziće i ostale socijalne slučajeve ali njih, ne.
« Od kada je njima do dvije tri tisuće kuna?» snebdivam se, ali očito da im je! Inače ne bi zebli ovdje.
Nikada ne bih pomislio da ću i njih vidjeti u takvom redu ali kad malo bolje pogledam vidim da u redu stoje i bake i unuke, i djedovi i unuci , i djeca i roditelji, i mladost i starost, svi za koje znam da imaju škole, uostalom, tako piše na vratima, doljnja granica školske spreme je SSS, zar ne, pa si mislim: « Nije ni njima red da ovdje stoje, a stoje.» .
Školovaniji dio Hrvatske cupka na mrazu ispred nekoliko obavjesti printanih na formatu A 4 zalijepljenih na nekakva staklena vrata i čeka da se ona otvore u skladu sa deklariranim radnim vremenom.
Jedna poznanica me pred svima oslovljama:
« Ti pišeš t i tamo.» počinje « Pa napiši onda i ovo. Kaže Kosor da mnogi traže posao a mole Boga da ga ne nađu i da zato ima tako mnogo ljudi na birou. Neka onda ona zaposli sve nas koji molimo Boga da ga nađemo pa će vidjeti kako će pasti broj nezaposlenih u Hrvatskoj a ne da se izvlači na muljatore.“
Eto, ispunih joj želju.
Sad je red na Kosor da odradi svoje.
