Piše: Toni DamjanićJako mnogo zemalja na svijetu pogodila je kriza, pa se sve one bore sa problemom nezaposlenosti. Svako malo vidimo u novinama i na televiziji kako se sazivaju sastanci političkih stranaka, vidimo kako sindikati bijesne, a pravog pomaka prema izlazu nema na vidiku.
Što je sa novim generacijama? Kako će one uspjeti?
Sjećam se još od osnovne škole kada sam se prvi puta sreo s pojmom „Odljev mozgova“. Zanimljivo je to da se za taj pojam još kaže da je „fenomen“, pa ja moram pitati kako nešto može biti fenomen kada ima savršeno jednostavno objašnjenje za to?
Završite srednju školu i upišete fakultet. Upisujete fakultet jer vam cijelo društvo govori kako si bez papira tj. diplome danas nitko i ništa, i to naročito s gimnazijom. Potrošite dosta godina na učenje i polaganje ispita i poželite sto puta poslati sve kvragu. Ali ipak si razmišljate kako se na muci poznaju junaci i kako će se sve to isplatiti. Jer znanje se cijeni… I onda stvarnost nastupa.
Prijavite se na burzu rada i čekate u nadi da se ispraznilo neko radno mjesto. I tako čekate, čekate i čekate… Jedna od opcija vam je da se služite vašim računalom tj. da surfate po internetu u potrazi za poslom i nada vam se probudi jer se tu nešto i može pronaći. Međutim dolazite do sljedećeg problema. Velika većina poslova zahtjeva već neko radno iskustvo. Kako da dobijem ikakvo iskustvo ako mi se ne daje prilika da naučim? A da bih se zaposlio moram imati to iskustvo. Nađete se u začaranom krugu gdje „lud jebe zbunjenoga“.
Što sada? Nastupaju vezice i veze. Povuci – potegni, mamu, tatu, baku, djeda, susjeda, prijatelja, njegovog tatu i mamu, njihove susjede, Darth Vadera… I nažalost, na taj način ćete možda i uspjeti dobiti posao. Bravo pravedna i poštena zemljo Hrvatska! Bravo! Ali šta vas briga za moral i fer igru kada ovo nije zdravo natjecanje za posao već životinjska borba za opstanak. Tu viteštvu nema mjesta.
A što je s onima koji su bili uporni na fakultetu, koji nisu imali dobru financijsku podlogu od roditelja, koji su učili i radili istovremeno kako bi platili školarinu? Onima koji nemaju opciju „Rođo pomagaj!“, koji su na milosti i nemilosti sudbine?
Shvatite kako ste najmanje pet godina potrošili na fakultetsko obrazovanje i još nekoliko godina na potrazi za poslom. Da ste se odmah nakon srednje škole zaposlili kao konobar u kafiću, već bi barem osam godina radili i imali nekakav staž te zaradili neke novce za ulagati dalje. Duboko razočarani u katastrofalan sustav i deprimirani, ljudi odluče uzeti svoje prnje i potražiti sreću negdje drugdje. Proces koji je posve prirodan.
I sada vas sve molim neka me kandidirate za Nobelovu nagradu jer mislim da sam uspio dokučiti taj zločesti fenomen koji nas gnjavi već duže vrijeme. Šalu na stanu, stvar je vrlo jasna. Bez obzira na krizu, cijeli sustav je godinama jako loš. Kod nas gotovo ništa nije na svome mjestu niti je logično ni u jednom segmentu upravljanja odnosno gospodarenja. Jedan problem vuče drugi, a drugi vuče stodrugi. Nikako da se stanemo i saberemo glave i odlučimo nešto ispravno. Ako je ikada i postojalo nešto čudno kod nas to onda definitivno nije fenomen odljeva mozgova već ona stara izreka: „Savršen sluga, nikakav gospodar.“
Toni Damjanić
