Dvojica Siščana, Branislav Grubić i Dražen Starović, sudjelovali su u trodnevnoj ekspediciji koja je za cilj imala osvajanje najvišeg vrha Austrije – Grossglockner na 3.798 metara nadmorske visine. Dnevnik uspona Vam je prenio Branislav Grubić.
1. dan (01.kolovoz) – uspon počinje kod Luckner hausa (1918 mnv) gdje se parkira auto. Staza do Stüdlhütte je izvrsna, tzv. autocesta, i ne bi predstavljala problem da ne nosite nešto više od 25 kg na leđima. Markacija kaže da je potrebno 3:30 h, mi smo odradili za 2:40, možda i prebrzo, što je moglo biti pogubno idućeg dana uspona. Stuedlhut je na 2802 mnv, lijep dom, čiste posteljine, izvrsnog restorana, jeftinog spavanja (10 EURO) i skupe hrane i cuge. Već tu malo nemirno spavamo, zbog adrenalina, ali i zbog nadmorske visine. Srce radi malo ubrzano i pri ležanju , a jedan kolega iz ekipe je imao probavnih problema, rani simptom visinske bolesti (sutradan mu se sve smirilo).
2. dan (02.kolovoz) – Budimo se u 4:15 i u 5:00 krećemo prema vrhu. Put prvim dijelom puta vodi markiranom stazom preko kamenjara do ledenjaka Ködnitzkees na cca 3000 mnv. Tu stavljamo dereze, cepine u ruke i vežemo se u tri naveza. Na samom ledenjaku dobije se možda 150-200 metara visine. Postoji i put koji je nešto lakši i savladava manju visinsku razliku, ali nama se sviđao teži. 🙂
Zatim slijedi uspon uz gelender u stijenama do doma Erzherzog-Johannhut na 3454 mnv gdje stižemo oko 8 h. Tamo čekamo druga dva naveza. Ostalo je još cca 350 visinskih metara uspona (ništa lakše zar ne?!?!!). Počinjemo uspon prije 9 h. Oko dvije trećine puta treba proći po širokom ledenjaku koji “visi” u provalije s obje strane, a na kraju ima nagib od cca. 60 stupnjeva na miješanom ledu i nestabilnom snijegu. Tu nas većina prvi put osjeća posljedicu nedostatka 30%
kisika. Hoda se 20-25 koraka pa odmara 5-10 sekundi ili više. Tada prelazimo na kameni uspon 2. ili 3. stupnja na kojemu ima dosta gužve i čekanja drugih ekipa (sve to jako umara na 3700 m – i većina ljudi je živčana na toj visini). Najzahtjevniji su elementi tzv. Žilet (6-7 m duga snježna greda širine 40-50 cm sa provalijama od nekoliko stotina metara s obje strane), te prijelaz sa Kleinglocknera na Grossglockner, koji izgleda slično no uključuje još i spust od nekoliko metara do grede (s jedne strane postoji kratki gelender – jedini nakon zadnjeg ledenjaka). Potom slijedi još nekoliko desetaka metara uspona po stijenama i to je to, na 3798 smo mnv. Slikanje, čestitanje, bla, bla….(uspon je zbog gužvi trajao preko 3 sata – sat duže nego je normalno). Na vrh nas se popelo 11 od 13. U spustu kod strmog dijela ledenjaka potrebna je dobra koncentracija jer je uspon na vrh tek pola puta. Stižemo u dom na 3454 mnv, počinje kiša s jakim vjetrom. Kada malo prestane, oblačimo gorotex i pičimo niz planinu. Kiša nas pere oko pola sata, ali vrlo brzo stižemo u Stüdlhütte.
3. dan (03.kolovoz)- Treking do parkirališta na 1918 mnv, posjet Alpskoj cesti i Franz Josef Hütte te povratak kući u kasnim večernjim satima.
Tim od 13 ljudi činili su i članovi iz Siska, Pakraca, Požege i Pleternice, a svi su pripadnici planinarskih društava i HGSS Stanica Požega i Novska. U osvajanju Grossglocknera 02. kolovoza 2009. godine sudjelovali su: Zvonimir Miler (Pakrac), Vedran Kardum (Pakrac), dr. Dario Švajda (Požega), Igor Protić (Požega), Miro Mesić (Požega), Dražen Mlinarić (Pleternica), Željko Straka (Pleternica) Matija i Zvonko Bartoš (Zagreb), Vladimir Bajzek (PD Zmajevac Novska),Tomislav Bogojević (PD Zmajevac Novska), Dražen Starović (HPD Sisak) i Branislav Grubić (HPD Sisak).
