Udruga Musica Sisciae i Glazbena škola Fran Lhotka organiziraju koncert iz ciklusa “Sisački umjetnici sisačkoj publici” kojim će obilježiti 60-tu godišnjicu Glazbene škole Fran Lhotka. Nastupit će Valentina Kasajić na harmonici. Koncert ce se odrzati u srijedu 05. studenog u 19.30 sati u dvorani glazbene skole a na programu su: Scarlatti, Pribilov, Dekleva- Radaković, Piazzola, Lecuona. Kao gošća će nastupiti Ana Jaklinović.
Program:
________________________________________________________________
Domenico Scarlatti
Sonata u d-molu
Anatolij Pribilov
Sonata br. 1
Allegro
Andante
Allegro vivace
Đeni Dekleva-Radaković
Suita radosti (2005.)
Ples koraka
Maštanje
Šala
Svjetlucanje u vodi
Razigranost na livadi
Ástor Piazzolla
Adios Nonino
Ana Jaklinović
Valentina Kasajić
Ernesto Lecuone
Malagueña
Valentina Kasajić rođena je 1991. godine u Sisku. Osnovnu glazbenu školu harmonike završila je u sisačkoj Glazbenoj školi Fran Lhotka. Svoje glazbeno obrazovanje nastavlja u Zagrebu na Glazbenom učilištu Elly Bašić u klasi prof. Vjere Odak koja je ove godine primila međunarodnu nagradu za pedagoge klasične harmonike – Visoko priznanje MERIT AWARD. Valentina trenutno pohađa IV. razred srednje škole.
Na izbornom natjecanju održanom 05. srpnja 2008. godine u Varaždinu izabrana je za predstavnicu Hrvatske na najvećem Svjetskom natjecanju na klasičnoj harmonici – 61. Coupe Mondiale (kategorija «Junior») koji se održao od 21. do 26. listopada 2008. godine u Škotskoj. Do sada je Valentina osvojila I. mjesto na Međunarodnom natjecanju u Sarajevu (2006.), a Agencija za odgoj i obrazovanje dodijelila joj je priznanje za tako uspješan nastup i plasman, zatim osvaja II. nagradu na Regionalnom natjecanju u Slavonskom Brodu (2008.), a u Varaždinu je izabrana za predstavnicu Hrvatske na natjecanju u Škotskoj.
Ana Jaklinović je učenica harmonike i solo pjevanja, a pohađa IV. razred srednje škole na Glazbenom učilištu Elly Bašić u Zagrebu.
Iako je harmonika kod nas najpoznatija kao instrument narodne ili narodnjačke glazbe, ona ima status koncertantnog instrumenta, koji se, kao i svaki drugi instrument, studira na visokim muzičkim školama i akademijama. U vještini sviranja harmonike moguće je, kao i na drugim instrumentima, dosegnuti stupnjeve od prosječnog do virtuoznog, a pravi umjetnici dospijevaju i na mnogo višu razinu, zatvarajući komunikacijski lanac u kojem služe kao posrednici, tumači putem kojih smisao autorove vizije dopire do slušatelja. Treba naglasiti da se mnogobrojna literatura za harmoniku ne iscrpljuje samo u čestim obradama klasične literature uglavnom pisane za glasovir i orgulje, već da je, osobito u 20. stoljeću, taj fundus dopunjen velikim brojem izvornih skladbi. Danas u umjetničkom svijetu harmonika sve više učvršćuje svoju poziciju, pa postoje studiji i u nekim svjetskim centrima (Royal Academy of Music London, Gnesin Insitut u Moskvi, Sibelius-Akatemia Helsinki, Hochschule für Musik und Theater Hannover). U Hrvatskoj studij harmonike postoji pri Sveučilištu Jurja Dobrile u Puli.
Večerašnji program predstavit će harmoniku u kontekstu različitih glazbenih stilova. Talijanski skladatelj razdoblja glazbenog baroka Domenico Scarlatti (1685.-1757.) bio je sin i učenik poznatog talijanskog skladatelja Alessandra Scarlattija. Rođen je u Napulju, iste godine kada i još dvojica velikih skladatelja baroka – Johann Sebastian Bach i Georg Friedrich Händel. Već sa šesnaest godina Domenico je počeo raditi kao orguljaš i skladatelj u jednoj crkvi u Napulju. Nakon dvije godine otišao je u Firenzu, Rim i Veneciju kako bi se nastavio obrazovati. Bio je skladatelj, kapelnik i čembalist u Rimu, Lisabonu, Sevilli i Madridu. Pod očevim utjecajem pisao je najprije crkvena djela i opere. Domenico je skladao mnoga djela za instrumente s tipkama, pa tako i poznatih 555 sonata za čembalo (nastalih u razdoblju od 1719.-1757.), čiji je stil izvršio odlučujući utjecaj na razvoj klavirske glazbe u 18. stoljeću. Većina tih sonata nastala je za vježbu portugalske princeze Marije Barbare Braganza, koju je podučavao u vrijeme njegove dvorske službe u Lisabonu. No, iako se u njima pojavljuju mnoge tehničko-sviračke novine koje već nagovještaju pijanističku revoluciju što će ju gotovo stoljeće kasnije izazvati etide Chopina i Liszta, te su sonate znatno više od pukih vježbi kojima se rješavaju tehnički problemi. One su pravi glazbeni biseri u kojima se zrcali sve ono što je tako karakteristično za španjolsko podneblje 18. stoljeća: produhovljenost, otmjenost, odjeci i boje folklora, raskoš i unutarnja vatra španjolskog plesa koji se plesao izvan dvora. Svaka sonata mala je priča za sebe, svaka ima svoj značaj što se snažno odupire monotoniji bilo koje vrste. Njihova je melodijska, ritmička i ugođajna raznolikost upravo zadivljujuća. Nitko prije, a ni poslije, nije napisao nešto slično po stilu i invenciji.
Njegovo prvo izdanje, koje je sadržavalo 30 sonata, izdano je 1738. i prodavalo se u čitavoj Europi. Nakon Scarlattijeve smrti rukopisi njegovih sonata i drugih glazbenih djela bili su očuvani, ali ta su djela ostala dugo nepoznata izvan Španjolske. Ranije u 18. stoljeću, tek je nekoliko njegovih ranih sonata bilo tiskano u Engleskoj i samo na tom malom broju djela temeljila se njegova tadašnja izvrsna reputacija kao skladatelja. Tek je Carl Czerny 1839. objavio nepotpuno izdanje tih sonata, a 1906. izdano je i prvo cjelovito izdanje.
Premda dio glazbenika tvrdi da Scarlattija ne treba svirati na suvremenom klaviru ili drugim instrumentima s tipkama, već isključivo na čembalu, njegova djela jednako izazovno i zanimljivo zvuče i u obradama za harmoniku.
Hrvatska skladateljica Đeni Dekleva-Radaković (1949.) skladala je velik broj djela sa područja zborske i instrumentalne glazbe. Djeluje kao profesor predavač na Sveučilištu Jurja Dobrile u Puli. Rođena je u Pazinu. Nakon osnovnog obrazovanja, školovanje je nastavila u pulskoj Srednjoj muzičkoj školi I. M. Ronjgov, smjer harmonika u klasi prof. Stanka Mihovilića, te kasnije na studiju harmonike u Trossingenu, u Njemačkoj kod prof. Fritza Doblera i prof. Hugo Notha. Nakon završetka solističke klase vraća se u Istru i nastavlja obrazovanje u Ljubljani na Akademiji za glasbo. Upisuje studij Kompozicije u klasi prof. Dane Škerla, koji završava 1975. godine i klavir u klasi prof. Hilde Horak. Svoje djelovanje posvetila je skladanju, interpretiranju glazbe, pedagoškom radu i razvijanju ljubavi za glazbu kod mladih. Članica je prosudbenih sudova na raznim natjecanjima u zemlji i inozemstvu.
Ástor Piazzolla (1921.-1992.) najveći je argentinski skladatelj, dirigent i instrumentalist dvadesetog stoljeća čija popularnost ne jenjava već godinama. Ovaj ljubitelj tanga i lokalnih folklornih izraza, rođen je u jednom od predgrađa Buenos Airesa, no djetinjstvo i mladenaštvo proveo je u New Yorku. Dobivši kao osmogodišnji dječak od oca na dar bandoneon (vrstu harmonike), zaljubio se u taj instrument. Piazzolla je tipičan primjer skladatelja čiji je opus izrastao prvenstveno iz glazbene prakse, a tek potom iz ozbiljnijeg studija glazbe. Ipak, nije ni njega posve zaobišao akademski proces obrazovanja. Bavio se studijem glasovira i kompozicije, koji ga je i potaknuo da nastavi sa skladanjem glazbe argentinske inspiracije i zvuka. Najveći je dio svoje profesionalne djelatnosti posvetio umjetničkom oblikovanju tanga – plesa umjerenog tempa, nastalog krajem 19. stoljeća u Buenos Airesu, a čijim se pretečom smatra habanera del café, pomodni ples s Kube ali i tango milonga, narodni ples iz lučkih predjela Buenos Airesa. Kombinacije tih plesova, pod imenom tango argentino, tango brasileiro ili tango criollo, prodrle su u europske plesne dvorane početkom 20. stoljeća i postale osobito popularnima. Mnogi su ugledni stvaratelji prošlog stoljeća u svojim djelima također upotrebljavali elemente toga efektnog plesa. Sam je Piazzolla do 1960. godine ispisao oko tri stotine tanga. Svirajući u mnogim ansamblima od kojih su najpoznatiji svakako Tango orkestar Anibla Troila, Piazzollin El Octeto del Buenos Aires iz ranijeg razdoblja te Astor Piazzolla Quintet iz sedamdesetih i osamdesetih godina, kompilirao je zvuk argentinske glazbe, jazza, klasične i suvremene glazbe. Posljedica svega spomenutoga bio je, danas svjetski poznat, tango nuevo, jedinstveni, najekspresivniji stil u glazbi 20. stoljeća. Adios Nonino jedan je od njegovih mnogobrojnih tanga napisan pod dojmom smrti njegovog oca. Izvodi se u različitim obradama. Izmjenjivanje predivne sekventne melodije s gustim, rubato odsjecima te neprestano fino ispreplitanje dionica, čini ovaj tango jednim od najpopularnijih Piazzollinih djela ove vrste.
Malo tko je učinio tako mnogo za promociju kubanske glazbe u Europi i svijetu kao Ernesto Lecuona (1895.–1963). Diplomirao je već sa 16 godina na konzervatoriju u Havani. Kao vrsni pijanist jednako se dobro snalazio svirajući popularnu glazbu u klubovima kao i klasičnu u koncertnim dvoranama, zbog čega su ga nazvali „kubanski Gershwin“. Uspješno i s lakoćom je skladao klasične forme, popularne melodije, kao i glazbu za kazalište i film. Njegov veliki hit Always in My Heart bio je nominiran za nagradu Oscar 1942. godine. Čarobne ritmove Kube donio je i u Europu i oduševio slušateljstvo europskih središta. Zbog Drugog svjetskog rata Lecuona se vratio na Kubu, ali je nezadovoljan Castrovim režimom napustio domovinu i umro na Tenerifima.
Malagueña je španjolski izraz za ženu koja živi u španjolskoj luci Málaga u pokrajini Andaluziji. Ova je skladba šesti stavak njegove suite Andalucia, a kako je zapisana sa španjolskim tekstom, malagueña je postala popularni standard različitih glazbenih stilova i otpjevana je na različitim jezicima. U suiti Andalucia Lecuona glazbom oslikava svoju impresiju na prelijepu španjolsku pokrajinu, domovinu velikih gitarista, slikara i filozofa i oduševeljnje gradom Cordoba, koji je u 10. stoljeću bio najveće kulturno, političko i ekonomsko središte Europe.