Sisački biskup Vlado Košić predvodio je svečano misno slavlje na svetkovinu Kristova uskrsnuća, u nedjelju 21. travnja, u katedrali Uzvišenja svetog Križa u Sisku. U koncelebraciji bili su generalni vikar mons. Marko Cvitkušić, katedralni župnik preč. Marko Karača i katedralni supsidijar preč. Milan Begić, a služio je đakon Ivan Ćorić.
U homiliji osvrnuvši se na pročitanu Božju Riječ i čitanje iz Djela apostolskih biskup je rekao kako Petar sebe i apostole doživljava kao svjedoke govoreći: On nam i naloži propovijedati narodu i svjedočiti: ovo je onaj kojega Bog postavi sucem živih i mrtvih. „Riječ ‘poslanje /poslanik’ dolazi od grčke riječi ‘apostole /apostolos’, tj. latinskom ‘missio /missus’. Apostol je dakle, misionar – poslanik koga Isus šalje kao svojega učenika da propovijeda o njemu. Dakle, učenici Isusovi, vidimo kako to Petar opisuje, ne govore samo neki naučeni novi nauk, nego oni svjedoče o osobi Isusa Krista – oni su ‘martyri – svjedoci’, što je naziv i za mučenike. Biti apostol znači biti svjedok, i to o onome što si sam doživio, što Ti je Bog učinio, i za to svjedočeći spreman i krv svoju proliti. To su svi apostoli i doživjeli, bili su – kao i naš zaštitnik sveti Kvirin – mučenici. Svi mi, kršćani, pozvani smo dakle i poslani drugim ljudima da im naviještamo tu istinu o Isusu Kristu. I to ne samo riječima, nego i riječima i djelima i ponašanjem. Zapravo, rekao bih najvažniji su naši stavovi koji trebaju biti u skladu s Kristovima pa će onda oni koji nas susreću i promatraju moći upoznati snagu koja nas pokreće, ljubav koja nas goni, Isusa koji nas nadahnjuje i daje nam mir. Riječ je prije svega o tome kakav je naš odnos prema drugima, prema životu i prema svijetu. U tome se ogleda naša vjera koju moramo svjedočiti pred našim bližnjima: u kući i u obitelji, na poslu sa suradnicima, u krugu naših prijatelja, u čitavoj domovini i svijetu. Kakvi su ti naši stavovi koji nas pokreću, što je naša motivacija i uzrok zašto činimo to što činimo i da se ponašamo kako se ponašamo? Uskrs nam danas poručuje da je naša budućnost svijetla, da naš život ima perspektivu, i to vječnosti! Zato je tužno gledati ljude koji se ničemu ne nadaju, koji samo jadikuju i gledaju pesimistično na sebe, na svoje bližnje i na čitav svijet. Pravi vjernik se bori i ne odustaje jer zna da je pobjedu već izvojevao Krist naš Gospodin“, ustvrdio je biskup.
U nastavku biskup je rekao i kako smo svi mi kršćani – apostoli: biskupi, svećenici, redovnici i redovnice i svi vjernici koji u Krista vjeruju, poslani svjedočiti svima o Isusovu uskrsnuću. Možemo li mi danas svjedočiti da je Isus Krist živ: i Židovima i muslimanima, i nevjernicima – ateistima i agnosticima? Ili smo u defenzivi i nismo se spremni izložiti u vjeri za Krista? Svi smo saznali i dapače gledali potresne prizore iz Pariza gdje je na veliki ponedjeljak gorjela i većim dijelom izgorjela katedrala Notre-Dame. Poslije te tragedije, ovaj tjedan, bilo je mnogo različitih komentara i zaključaka. Jedan je napisao kako je prije sto godina ta prelijepa crkva bila puna vjernika koji se u njoj mole, a možda bi tek poneki turist zalutao da razgleda njenu divnu arhitekturu i umjetnost. Danas je međutim – i prije požara – bilo obrnuto: veliko mnoštvo turista razgledava umjetnička djela, a tek je mali broj onih koji se u toj crkvi mole. Bogu hvala kod nas još nije tako jer se većina onih ljudi koji u naše crkve dolaze i mole Bogu u tim crkvama. Ali to je danas slika Zapada koji je u procesu gubljenja svoga kršćanskog identiteta koji se svodi na slavnu prošlost i uglavnom pretvara crkve u muzeje i u mjesta umjetnosti, a ne zna – ili ne želi znati – da je tu umjetnost stvorila vjera. Bez tog temelja vjere ne bi imale smisla ni naše katedrale, bazilike, crkve i kapele, toliki spomenici naše kulture i umjetnosti. Oni su tu samo zato što je naša hrvatska duša vjernička – u svojoj biti katolička te je iz nje izvirala i izvire umjetnost, bilo glazbena, bilo likovna, bilo arhitektonska… I ne valja se diviti tek plodu nego još više sjemenu iz kojeg sve to niče“, upozorio je biskup te se zapitao koje je to sjeme u našoj duši i što je ono što nas pokreće i nadahnjuje sve naše pothvate, naš optimizam i borbu za dobro?
Biskup se zapitao je li to sjeme radost zbog Kristova uskrsnuća? „Ako nas ona obuzme, Duh Božji neće nas ostaviti pasivne, već će nas tjerati da budemo misionari, apostoli, te svima svjedočimo Krista uskrsnuloga. Bez straha, ali i bez nasilja; blago i s poštovanjem, kako kaže sv. Petar: ‘budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama, ali blago i s poštovanjem, dobre savjesti da oni koji ozloglašuju vaš dobar život u Kristu, upravo onim budu postiđeni za što vas potvaraju’ (1 Pt 3,15-16). A koja je to nada u nama o kojoj smo pozvani svima pružiti svjedočanstvo? Isti sveti Petar na početku te poslanice slavi Boga Oca, koji nas – kako veli – ‘uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih nanovo rodi za životnu nadu’. Što se tiče tog svjedočenja, još kaže sv. Petar: ‘življenje vaše među poganima neka bude uzorno da upravo onim za što vas potvaraju kao zločince, pošto promotre vaša dobra djela, proslave Boga u dan pohoda’. Uskrsnuće Kristovo naše je rođenje za ‘životnu nadu’, nadu da život ima smisla u Bogu, da nismo sami na ovom svijetu, da je Krist naš Gospodin nas spasio od grijeha te smijemo s iščekivanjem i radosno gledati u našu osobnu budućnost, budućnost naših obitelji, naše Biskupije i u budućnost našega hrvatskog naroda“, zaključio je biskup zaželjevši svima okupljenima sretan Uskrs.
U vjernicima ispunjenoj katedrali slavlju su nazočili i predstavnici javnog i političkog života Grada Siska, a na kraju slavlja u ime katedralne župe biskupu je Uskrs čestitao preč. Karača.
Misno slavlje animirao je Katedralni zbor pod ravnanjem prof. Jelene Blašković, a po završetku slavlja biskup i svećenici susreli su se ispred katedrale s vjernicima u međusobnom čestitanju Uskrsa.
(SV)
