Naslovnica Vijesti Hrvatska Tužno sjećanje na pad Vukovara

Tužno sjećanje na pad Vukovara

Pjesnikinja Slavica Sarkotić Vukovaru poklonila pjesmu Torba iz vukovarske kolone

Hrvatska se ovih dana tužno sjeća pada grada heroja – Vukovara kada je 2. studenog prije 19 godina okupacijom naselja Lužac započeo  i slom tromjesečne obrane. Agresorska je vojska tada  uspjela razdvojiti Vukovar od četvrti Borovo naselje da bi 18. studenog 1991. godine u potpunosti slomili obranu Vukovara nakon čega je grad je pao u ruke okupatora. Nažalost još uvijek, niti 19 godina nakon rata, Vukovarci nisu pronašli i pokopali sve svoje mrtve.
Baš kao i u ostatku Hrvatske i ovdašnja će Udruga hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata – Temeljni ogranak Galdovo organizirati polaganje vijenaca i paljenje svijeća za poginule hrvatske branitelje s područja Galdova kod spomen obilježja (pokraj mjesnog doma) u četvrtak, 18. studenoga 2010. godine s početkom u 10 sati, a u crkvi sv. Josipa Radnika u Galdovu bit će služena sveta misa za sve poginule hrvatske branitelje i civilne žrtve Domovinskog rata iz Vukovara. U ime Sisačko-moslavačke županije vijenac će položiti i svijeću zapaliti zamjenik županice Andrija Rudić i potpredsjednik Županijske skupštine Marijo Moštak.
I sisačka pjesnikinja Slavica Sarkotić ispunjavajući svoje obećanje od prije tri godine da će svake godine u studenom napisati barem jednu pjesmu za Vukovar, ovog je mjeseca Vukovaru poklonila pjesmu: Torba iz vukovarske kolone
TORBA IZ VUKOVARSKE KOLONE

Jesenskog dana punog izmaglice
Nebo je načas zadržalo kišu
U jednoj koloni unezvjerenih ljudi
Među rukama nemirnim i kaputima izgužvanim
Na brzinu obučenim
Klatila se na pola metra iznad zemlje
Jedna obična sivosmeđa ženska torba
S dugačkom ručkom

Kolona se kretala poput gusjenice
Kroz mrtvi grad
Mimo oslijepljenih kuća
I osakaćenog drveća
Pa na polje, izrovanim putom
Kamera je neumoljivo snimala bijedu
Nebo je oklijevalo
Pustiti kišu
Bilo je teško gledati u lica
Obilježena pečatom boli i bljedilom podruma
Lakše je bilo gledati u torbu

Torba je visjela preko ruke jedne žene
Jedan pas u bijegu ju je gurnuo njuškom
A jedan vojnik kundakom puške
Uspomene skrivene u torbi nisu se pomakle
Ne postoji kundak koji može ubiti uspomene
U polju su sa stabljika kukuruza
Visjeli klipovi
Koje nitko nije stigao pobrati

Vrijeme kao vrijeme
Nikada ne staje i ne osvrće se
Pa i ljudi, mnogo je njih
Potisnulo  te dane iz sjećanja
Novi je studeni i nove kiše padaju
Tko zna gdje su ljudi čiji su životi stali
U zavežljaj koji su nosili u ruci
Zanima me gdje li je danas
zabrinuta žena bez frizure
i njena obična sivosmeđa torba
iz tužne vukovarske kolone

Slavica Sarkotić, studeni 2010.

Komentirajte