Održano hodočašće u Gvozdansko

Održano hodočašće u Gvozdansko

Podijeli

Misno slavlje u spomen na 439. obljetnicu herojske obrane hrvatskih ognjišta i kaštela Gvozdansko te slavne pogibije branitelja ove utvrde 13. siječnja 1578. godine, održano je u nedjelju 15. siječnja u župnoj crkvi Sv. Filipa i Jakova u Gvozdanskom. Misu u sklopu 8. hodočasničkog spomen-pohoda predvodio je pomoćni biskup zagrebački Ivan Šaško u zajedništvu s domaćim biskupom Vladom Košićem, kancelarom biskupije mons. Markom Cvitkušićem, mons. Lovrom Cindorijem, fra Antom Crnčevićem i domaćim župnikom Stjepanom Filipcem.

Ovogodišnje hodočašće u Gvozdansko održalo se pod visokim pokroviteljstvom Predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović, a uz brojne hodočasnike iz cijele Hrvatske slavlju su nazočili i izaslanik predsjednice RH general Josip Štimac, izaslanik predsjednika Vlade RH sisačko-moslavački župan Ivo Žinić, saborska zastupnica Željka Josić, predsjednica Skupštine Sisačko-moslavačke županije Ivanka Roksandić i zamjenica župana Anita Sinjeri-Ibrišević.

Na početku sve okupljene je pozdravio biskup Košić pozvavši ih, posebno danas na 25. godišnjicu međunarodnog priznanja Hrvatske, na molitvu za Domovinu, njezinu budućnost i sve one koji su dali život za nju.

U homiliji, govoreći o pročitanoj Božjoj Riječi, biskup Šaško je poručio kako je pred svakim od nas trajna zadaća uočavanja i prepoznavanja Božjega Duha, njegove prisutnosti u povijesti i u životima ljudi. „Tako spoznaja ne ostaje zatvorena, nego je usmjerena prema drugima. Ona nije sredstvo kojim se drugima vlada, nego prostor u kojemu se drugima daruje život, ublažava trpljenje i donosi radost. Tu novost naviješta prorok Izaija i Ivan Krstitelj. Oni govore o Božjemu Sluzi koji sluša Gospodina; ne o osvajaču nasiljem. Oni upućuju na nedužno Janje, a ne grabežljivost koja donosi patnju. Pokazuju Božjega Sina, a ne razorne idole, rođene iz ljudskih prohtjeva i nakana. Ta spoznaja Gospodina uvijek je neočekivana; ona se nalazi na iznenađujućim mjestima, baš poput ovoga. Nju treba tražiti ulazeći u pustinju, prolazeći kroz kušnje; obradovati se toj spoznaji koja u slabašnosti Djeteta u jaslicama ili u poraženosti Pravednika na križu vidi pobjedu života nad smrću. Danas slušamo Ivana Krstitelja koji za Isusa govori: ‘Evo Jaganjca Božjeg koji odnosi grijeh svijeta’. A Isus je za Ivana Krstitelja rekao: ‘Što ste izašli u pustinju gledati? Trsku koju vjetar ljulja? Ili što ste izašli vidjeti: Čovjeka u mekušaste haljine odjevena?’. I Ivan i Isus nisu odvojivi od oporosti i neudobnosti, od neuglednosti i neprihvaćanja, ali baš se u tome nalazi najdublji smisao vjerničke radosti. Jer ništa nas ne može odvojiti od Krista. Zato s pravom i sebe pitamo: Što smo danas došli vidjeti u Gvozdansko? Čega smo se došli spomenuti i koga susresti?“, zapitao se biskup Šaško te u nastavku pojasnio.

„Braćo i sestre, danas smo u Gvozdanskome, u ovoj crkvi, u spomenu na događaj koji se može gledati različitim pogledima; u spomenu na ljude koji u ovim naizgled bolno opustošenim krajevima ostaju svjedoci svjetla i spasenja. Ovo je mjesto nastanjeno Božjim svjetlom, životnim smislom i snagom koju smo došli doživjeti, dodirnuti, nadahnuti se. Da, događaj obrane i osvajanja Gvozdanskoga može se gledati različitim očima. Pokušajmo se duhom nakratko prenijeti u jutro 13. siječnja 1578. Pokušajmo različitim očima stati pred prizor koji ispunja današnji spomen. U očima turskoga osvajača ostalo je iznenađenje, smrznuti ljudi kojih su se kao neprijatelja pribojavali i koje su htjeli ukloniti. Iznenadila ih ranija nepopustljivost, neprihvaćanje ponuda o predaji; iznenadila ih je ustrajnost i vjernost domovini. Pred njima je bila zaleđenost ljudi koja je ipak otopila i njihova srca. U očima osvajača bili su pred neprijateljem koji im više nije smetao, ali koga zapravo nisu pobijedili. U očima osvajača neprijatelj je postao vrijedan divljenja; zaleđenost je rodila neku čudnu toplinu poštovanja i nedohvatljivosti. Oni su trebali biti slavljenici i junaci, a postali su svjedoci neočekivanoga junaštva svojih protivnika. U očima povjesničara bila je to jedna od zaprjeka u napredovanju turske sile, strateški važna točka, ali i uzaludan pokušaj premalenoga broja branitelja, da bi se ostvario vojni uspjeh. Oči nekoga – kako se običava reći – objektivnog promatrača, promatrača koji je odmaknut i ravnodušan ne mogu vidjeti ono što je ostvareno žrtvom tih branitelja. U toj žrtvi je poglavito važno vidjeti da je posrijedi dar koji ne bi smio nikoga ostaviti ravnodušnim. Taj događaj ne stane u strategiju, jer je čin srca, osjećaja, časti i – ne ostavlja ravnodušnim“.

Biskup je rekao je i kako je te 1578. godine bio prisutan i pogled koji vidi istinu, onaj Božji. „U Božjim se očima zrcali svaki ljudski život i svako povijesno vrijeme. Taj pogled nose proroci i ljudi otvorena srca za vječnost. Taj pogled želimo nositi i mi. Što je to, braćo i sestre, pred nama? Smrznuti ljudi i smrt koja je uzela danak nečije ludosti? Jesu li to ruševine i zavaravanje da je nešto preživjelo? Je li to bol zbog gubitaka ili zbog neosjetljivosti prema istinskomu domoljublju? Nipošto. Ovdje je pred nama onaj Duh koji je sišao nad Isusa, koji je dao u njemu vidjeti Božjega Jaganjca i njegovu novost. On je prinesen i ubijen, ali ne snagom nasilja, nego darivanjem. To ovdje vidimo i to ovdje učimo. Pred nama je pogled pred kojim zastaje dah, jer nam pokazuje žrtvu Isusa Krista koji se poistovjetio s potlačenima, s ostavljenima, sa svima koji su se poput janjeta darovali da preživi ljubav: prema obitelji, prema bližnjima, prema domovini; ljubav koja je znak svakomu čovjeku, čak i neprijateljima. Taj pogled, koji vidi Duha Svetoga nad darivanjem života, ne zaustavlja se samo nad starim gradom Gvozdanskim i nad njegovim mučenicima. Bili bismo nedostojni toga pogleda, kada bismo previdjeli žrtvu hrvatskih branitelja u obrani slobode sadašnje Hrvatske. Bili bismo slijepi da previdimo branitelje koji su pred nama. Ništa ne bismo vidjeli, kad ne bismo Isusa promatrali u majkama i očevima koji su preživjeli hladnoću smrti koja ih je zahvatila u pogibiji njihove djece“, ustvrdio je biskup te dodao kako se u tome pogledu nalazi spomen koji preobražava naše živote. „Ovdje je pogled na proroštvo koje je živjelo u stoljećima nakon hladne siječanjske noći prije četiri stoljeća; ovdje je sačuvana jezgra koja će imati plodove u obrani domovine pred srpskim osvajačem koji se našao pred gradovima i selima koje je razorio, ali jednako tako pred istinom da nije imao što slaviti. Našao se pred hrabrošću i darivanjem života ljudi koji su naviještali: Evo mojih službenika u kojima se proslavih; Evo Jaganjca Božjega koji je došao oduzeti grijeh svijeta. To su prije dvadeset i pet godina priznali i drugi. Jedni jer su vidjeli ljubav i bili zadivljeni tom ljubavlju, a drugi jer nisu mogli zanijekati ljubav, jer nisu više imali ni laži ni nasilja kojim bi sakrili hrvatsku čežnju i spremnost na žrtvu“.
Na kraju biskup Šaško je zaključio: „Što smo došli vidjeti u Gvozdansko? Jaganjca Božjega koji se iz ljubavi prema bližnjima nije udaljio i nije dopustio da hladnoća mržnje osvoji hrvatsku dušu. Preuzeli su ju na se, pohranili u led, da bi otopili zamrznuta srca; da bi kroz led bila vidljivija istina“.

Nakon mise slijedio je mimohod „U čast hrvatskim junacima Gvozdanskog“ do spomen križa, gdje je na početku komemoracije molitvu za duše svih branitelja i žrtava Gvozdanskog iz 1578., 1941. i 1991. godine predmolio biskup Košić. Vijence i svijeće kod križa položili su predstavnici vlasti, braniteljskih udruga te predstavnici kulturnih i povijesnih udruga, a na kraju ispred samog kaštela Gvozdansko u čast žrtava zapaljen je „Plamen slobode“.

(SV)

Nema komentara

Komentiraj