Naslovnica Izdvojeno Kolumna “S onu stranu pameti” – Do kada se možemo lagati?

Kolumna “S onu stranu pameti” – Do kada se možemo lagati?

Kolumna mr.sc. Bore Mioča pod nazivom “S onu stranu pameti”

Do kada se možemo lagati?

Kad hodate po netom napadanom snijegu noge vam propadaju duboko, idete jako sporo, brzo se umarate. Ukoliko puše i vjetar, onda niti vidite kuda idete, niti ostaje trag iza vas.

U kraju iz kojeg sam ja, taj trag smo zvali prtina. Bilo je jako bitno za sve one koji su po znanje pješačili  po nekoliko kilometara, dok je vani bio mrak, a to je značilo skoro šest mjeseci, da je netko napravio prtinu. Dok smo jutri koračali, jedno iza drugog, uvijek smo se pitali kakva je nevolja natjerala te ljude koji su napravili prtinu tako rano u takvo „pasje“ vrijeme.

Dobro, u školu se moralo ići i to nikome nije bilo čudno. Izostajalo se s nastave samo kada je snijeg bio znatno viši od đaka. Svi ostali što su , još za mjesečine prtinu probijali, imali su puno jači razlog. Širina prtine bila je jednaka širini hoda jednog čovjeka. Nikad se prtina nije probijala u „ešalonu“. Šira prtina se lakše zatrpavala novim nanosima snijega i bilo ju je nemoguće dobro „utabati“. Širila se samo na mjestima susreta putnika iz različitog smjera. Nekad je znala toliko krivudati da je put od dva kilometra bio duži bar za jedan kilometar.
Stoga je bilo jako bitno tko je to jutro „probijao prtinu“ i kakve su ga misli vodile. Kad je prtinu probijao  Mate, kondukter u lokalnom autoprijevozniku, prtina je bila u metar, dva kilometra. To smo znali jer smo imali vremena osušiti debele vunene čarape, prije početka nastave. Mate je bio primjer kako treba „čuvati“ posao. Znalo se, ako nema Mate, autobus neće krenuti, nema tko izdat karte a bez karata autobus  ni makac.

Preko tri kilometra se išlo dva dana u tjednu. To su bili dani kad je pravac prtini određivao Frano. Automehaničar po struci, umjetnik po duši, spavalica iznad svega. Kad ide iza nekog , razvio je tako stanje duha i tijela, korača i spava, čudo od čovjeka. No kad nema nikog ispred sebe, navigacija ne radi i putu nikad kraja, uvijek stižemo sa zvucima zvona za početak nastave, a vrlo često i nakon njega.

Tako smo od malena naučili kako je jako bitno tko „trasira“ put, ali smo i postali uvjereni kako o jednom čovjeku zavisi puno toga. O njemu je zavisila naša budućnost, naše zdravlje. Još i sad dok ovo pišem osjećam promrzle prste radi „umjetnikove zanesenosti“ i „zvjezdane navigacije“. Sad postaje jasno što me nagoni na kritiku – „vođa“ čak i preko granice „dobrog“ ukusa.

Nikako ne bi volio da na životni put bilo čiji klinaca utječu „limitirane vođe“ ili njihovi „nesuvisli“ potezi. Našim prostorima je dugo godina put trasirala „jedna glava, razni šeširi i debele cigarete“. Bio je otmjen, svirao klavir, znao nositi odijela, plesao na raznu glazbu, govorio više jezika. Kleli su se kako je njegov put najkraći ali i  kako drugi putova nema. Neki još uvijek hode „njegovim putem, neki ga traže a nekima je muka od same pomisli.

Prije njega bio je i Franjo, ali ovaj je znao što ne zna pa su mu putove trasirali učeni ljudi. Kad god vidim bilo koji naš svjetionik, uvjerim se kako ne samo što je znao putove,  nego je pomagao i drugima kuda treba hoditi, voziti i ploviti.

Tako je bilo u malo daljoj povijesti, tako je i danas.

Uvijek nam budućnost zavisi od jednog čovjeka.

Što je drugačije u Sisku?
No jeli to ono što želimo?

Ukoliko je većina uvjerena kako je to „pravi put“ ka boljem sutra, onda neka Vam je sa srećom. To moj put nije i nikad mi „prtinu“ više neće probijati neznalice bilo koje boje i zvanja.

Zdravi i veseli bili.
mr.sc.Boro Mioč, dipl.ing.

Komentirajte