Naslovnica Vijesti Sisak GALERIJA: Cvjetnica u sisačkoj katedrali

GALERIJA: Cvjetnica u sisačkoj katedrali

Sisački biskup Vlado Košić predvodio je na Nedjelju muke Gospodnje, Cvjetnicu, 14. travnja u katedrali Uzvišenja svetog Križa u Sisku, svečano misno slavlje kojem je prethodio blagoslov maslinovih grančica i procesija kroz Gradski park, kao spomen Isusova ulaska u Jeruzalem.

U koncelebraciji bili su generalni vikar biskupije mons. Marko Cvitkušić, katedralni župnik preč. Marko Karača i supsidijar preč. Milan Begić, a služio je đakon Ivan Ćorić. Na početku pjevanu Muku Gospodina našega Isusa Krista po Luki izveli su preč. Begić i bogoslov Fran Bijelić i g. Mario Šarić uz podršku Katedralnog zbora pod ravnanjem prof. Jelene Blašković.

U homiliji govoreći o pročitanom ulomku iz Evanđelja prije procesije s grančicama, biskup je rekao kako ono govori o Isusovom svečanom ulasku u Jeruzalem, a što je ujedno i početak njegove muke. „Najprije ga ljudi slave, da bi potom tražili njegovu smrt. On je toga svjestan i onda kad farizeji traže da prekori svoje učenike koji ga glasno pozdravljaju, na što im on odgovara: Ako ovi ušute, kamenje će vikati’ (Lk 19,40). Da, Kristu pripada slava, njega narod pozdravlja jer je on doista pravi Mesija i on ulazi slavodobitno u Jeruzalem kao kralj. Ipak on jaše na magarcu, što nije dostojna životinja za vojskovođu, to je miroljubiva a ne ratna životinja, čime Isus poručuje da je on kralj mira a ne rata. Zapravo on je u svemu drukčiji kralj i zato će ga zadesiti posve drukčija sudbina negoli to čeka one koji ulaze kao kraljevi u svoj glavni grad…“, rekao je biskup te dodao kako Isus zna što ga čeka. „Toliko puta je to svojim učenicima već rekao, ali oni ga nisu razumjeli… razumijemo li mi, kakav je on kralj kada dolazi dragovoljno u grad gdje ga čeka nepravedna osuda, muka i smrt? Rekli bismo da je jednostavno shvatiti razloge zašto je Isus morao umrijeti: izazvao je židovske vjerske i političke poglavare te su ga oni odlučili ubiti, riješiti ga se, predati ga rimskom upravitelju Pilatu i tražiti da ga on osudi na smrt razapinjanjem na križ. Optužba je bila montirana, glasila je: ‘Ovoga nađosmo kako zavodi naš narod i brani davati caru porez te za sebe tvrdi da je Krist, kralj’. Zapravo nije bilo ni važno za što će ga optužiti, dokazni postupak nije bio važan, on je unaprijed već bio osuđen na smrt, trebalo je to samo formalno provesti da sve bude ‘po zakonu“.

Govoreći o Isusovoj osudi biskup je rekao kako s jedne strane stoji svemogući Bog, a s druge strane slabi čovjek. „I umjesto da Bog osudi čovjeka, čovjek osuđuje Boga. Ta se drama, braćo i sestre, i danas nastavlja… neprekinuto kroz povijest. I umjesto da Bog ostavi takvog zlog i nezahvalnog čovjeka, on prihvaća nepravednu osudu i trpi muku i raspeće na križu, umire jer želi čovjeku reći: ja sam tu, s tobom jer te želim spasiti, promijeniti, usavršiti, usrećiti… ovakav koji odbacuješ Boga, samo unesrećuješ sebe. To je kao kada roditelj stoji pred svojim djetetom koje se drogira ili samo sebi čini zlo, no brižni otac i nježna majka ne dižu ruke od njega, nego ostaju s njim i nose svoj i njegov križ… do pobjede“.

Biskup se zapitao i koliki su nevini proglašeni zlikovcima, a koliki krivi nevinima? „No, to su samo zemaljski, ljudski suci koji prečesto griješe, no, Bog ne griješi nikada. On poznaje čovjekovo srce i njegov je sud konačan. To nas hrabri, osobito kad gledamo kakve je sve presude doživljavao i doživljava naš narod, kada mu se prigovara da je počinio zločine, a samo je branio svoje… koliko je naših hrvatskih branitelja zatvoreno, poniženo, obespravljeno, a – nepravde i zlodjela su činili drugi nad nama. No, ako je sam Sin Božji bio ubrojen među zlikovce, tada i ljudski naziv ‘zločinac’ nije sramota nego čast, ako čovjek u svojoj savjesti zna da nije učinio zlo. Kad je ljudski sud mogao samoga Boga osuditi kao zločinca, kako ne bi to učinio i nama, ljudima? Od tog događaja imamo pravo sumnjati u ispravnost svih ljudskih sudova. Isus raspet na križu u evanđelju po Luki govori: ‘Oče, oprosti im, ne znaju što čine!’ On je dakle sućutno gledao i na svoje mučitelje, molio je Oca da im oprosti to što čine jer to čine iz neznanja. Na žalost mnogo je razapinjanja ljudi počinjeno ne iz neznanja nego iz znanja, pa čak i s namjerom da se ubije, uništi, zatre i pojedince i čitav narod. Kako oprostiti, pitaju se mnogi. No, ovdje Isus koji trpi ne oprašta sam, već moli svoga nebeskog Oca da im on oprosti. I mi trebamo moliti Boga da on oprašta, pa i onda kada je to nama teško i gotovo nemoguće. Bog sve može. I iscijeliti rane, i od mrtvih podići svoje sinove i kćeri“, zaključio je biskup.

TEKST I FOTO: Sisačka biskupija

Komentirajte